Zime našeg djetinjstva

Svima vama koji, s vremena na vrijeme, prošetate “Derventskim korzom” želim pregršt sreće, uspjeha i dobrog zdravlja u Novoj 2010. godini.

Kada se približi kraj godine probude se u nama one davne, idilične sličice zima našeg djetinjstva. Niko se nije tako radovao i uživao u zimskim čarima kao djeca. A lijepo bi bilo vratiti se, bar malo, u te davne dane. U vremena kada, snijegom okićenu, zimu nismo posmatrali kroz ekran kompjutera, ni sa slušalicama u ušima, kada zimsku idilu nisu kvarili učestali pozivi s mobitela...

 Kako bi bilo lijepo probuditi se u one dane zimskog ferija, kad se jutro najavi pucketanjem drva u peći, a pogled na prozor, koji je noćna studen išarala injem, ispuni oči radošću, jer... vani, eto, opet pada. Krupne pahuljice u naletu osvojile sve: bijele se krovovi nakićeni ledenicama, koje će poslije razigrana djeca skidati grudvama. Snijegom zatrpana cesta stopila se s trotoarom u jednu široku pistu, obilježenu tek pokojom stopom ili tragom sanki. Dan obučen u bijelo ruho obećava radost i poziva na druženje.

 Na stolu se puši topli kakao i čeka nas kriška kruha namazana marmeladom. Ples pahuljica neodoljivo nas poziva vani, a s promrzlim vrapcima na prozorskom oknu dijeli se ostatak doručka. Sa dna ormara izvlače se čarape, vunene rukavice, šalovi i kape... pa, trkom niz stepenice do kraja stubišta, gdje sanke već čekaju. 

Bez zvona, bez trube, bez poziva... svi smo na ulici, „lete” sanke i ligure niz strme ulice i snijegom prekrivene brijegove. Hrabriji će na zaleđenu baru da izvode egzibicije i „piruete” na šlicurama. Ubrzo se zacakli ledena, brza klizaljka. Hrabrije sankaše čeka prvi berdek, a neki prave prve slalome na skijama... i lete, lete grudve na sve strane. Mlađi i strpljiviji prave svoje snježno remek-djelo : stari okrnjeni lonac, mrkva iz maminog špajza, stara islužena metla iz šupe, komadići ćumura... i rodi se snješko.

Bijeli pokrivač, koji osta pošteđen sanki i dječjih stopa, okiti se tragovima preslikavanja tijela u snijegu, pravljenjem labirinta, a od navaljanih grudvi izniknu tvrđava koja će služiti kao zaštita u „ratu grudvama”. Tu idilu nisu kvarila ni auta, ona su spavala čvrstim zimskim snom u garažama, a samo bi ponekad zazvonili praporci velikih zaprežnih sanki. Ništa nas nije moglo otjerarti sa ulice: ni grudve od kojih bi nam zabridjelo mjesto gdje bi nas pogodile, ni promrzle ruke u vlažnim rukavicama, ni hladnoća što štipa obraze, ni brojni padovi ...

Poziv na ručak stigao bi kao kazna, ali i „tajm-aut” da se ugrijemo i bar malo osušimo morkru odjeću i obuću, pa onda, ponovo, sve iz početka do kasno u noć. Televizija nam, u te dane, nije bila neko zanimljivo društvo. Odgledali bi tek neke omiljene dječje serije, kao što su u moje vrijeme bili Pipi Duga Čarapa ili Kekec, ali nas nije ni plašila virusima, gripama, vakcinama... Topli čaj, špinovani šećer i obloge od rakije ili jabukovog sirćeta, već su nas ubrzo vraćali u igru. A kad Nova godina zakuca na vrata radovali smo se Djeda Mrazu čije smo paketiće željno očekivali, nestrpljivi da što prije otkrijemo njegov sadržaj. Naročito nam je bilo važno koja nam se igračka posrećila.

Danas, toliko godina poslije, stadoh kraj prozora posmatrajući kako pada prvi snijeg. Pa, učini mi se, za trenutak, da čujem pucketanje drva u šporetu. Kao da zamirisa iz rerne tek izvađena štrudla sa šipkovim prekmezom, dok se na stolu još puši topli kakao. Samo još da niz prste klizne pekmez s kriške... 

autor teksta ©  D. Delić Dačo

-->

Kad se sjetim stare, dobre čarsije...

Nekada najljepši kutak grada: derventski park.

Sve je bilo i može biti, jedino je ova ljepota neponovljiva, ali i nezibrisiva iz sjećanja mnogih koji vole ovaj grad.

Motel "Lovacka kuća" na Babinom Brdu, omiljeno izletište za Dervenćane.


Moj grad 1979. godine.

Zgrada koje više nema: na vrhu, iznad haustora, nadzirao se natpis: "Svratište k Caru Austro-Ugarske". Nekada poznata kao zgrada gimnazije, ali je to, ustvari, bio prvi gradski hotel sa osam soba. Naziv na njemačkom je "Keiser von Austria", a vlasnik je bio Franz Marincek.

Photos: slike sa starih razglednica Dervente

Moja generacija

Jedno kratko sjećanje na gimnaziju i moje školske drugove...

Gimnazija "Vlado Šuput", školska godina 1981/82.: Ernest H. - Predrag S. - Duško S. - Eldin M. - Branislav P. - Damir D. - Duško S. - Slaviša J. - Branko V. - Nađa M. - Slavica M. - Sanja J. - Blaženka J. - Vesna R. - Slavica V. - Nasiha H. - Gorana S. - Mladen R. - Sanja H. - Slađana Z. - Sanda R. - Ljubica D. - Tanja P. - Danica S. - Zorana S. - prof. Marija L. i Brankica S.

Na ovoj slici, uz gore pomenute su još i: Zoran P., Brankica D. i Mirela M., te prof. Veselinka T.


Iako je svo to gimnazijsko doba, samo po sebi, bilo poezija, sjećanje na jednu moju pjesmu iz tih dana (doduše, malo izmjenjenu), a koja je inspirisala S. Mešića da je i muzički obradi:

Rastanak

Ja i tuga, dva stara druga,
sami smo u noći,
čekamo jutro, korake tvoje,
kada ćeš doći.

A tebe nema, niti zora sluti
koraka tvojih bat,
s tišinom teškom još bitku vodi
na zidu stari sat.

Vozovi moji davno su prošli
kaže mi razuma glas,
al u igri sjenki umorna duša
još traži željeni spas.

Ni novo jutro najaviti neće
radosti nove znak,
tvoje se oči drugome smiješe,
sapće mi sunčev zrak.

autor © Damir Delić Dačo

Jedna davna zima u mojoj Derventi

Jedna davna zima

Jedna davna zima meni mira ne da,
snijeg danima bez prestanka pada,
Ukrina se skrila pod santama leda,
bijele se krovovi moga rodnog grada.

Čekamo te opet na starome mjestu
ja, pahulje bijele i svjetiljka žuta,
ti korakom brzim dolaziš uz cestu,
promrzle ti ruke u džepu kaputa.

A ja bih opet do naših kafana
da otresem snijeg s tvoje kose meke
i osjetim radost onih zimskih dana
kad sreću su činile male stvari neke.

A ja bih opet u kino na drugu
da ruka moja tvoju ruku grije,
da šetamo skupa u noć zimsku dugu
dok tragove naše snijeg što pada krije.

Sa brijega se čuje graja sretne djece,
savile se grane na harmanskoj lipi,
okovane ledom snivaju ulice,
pod korakom našim snijeg lagano škripi.

A niz korzo, sve do robne kuće
zaleđena klizaljka nas nosi,
neumorno vrijeme nepovratno teče,
bijeli trag snijega zapisan u kosi…

autor © Damir Delić Dačo

Zahvaljujem se Seadu Mešiću koji je na ovaj moj tekst napravio pjesmu:

Miris zavicaja u Brunssumu

Dan drzavnosti Bosne i Hercegovine bio je povod za jedno lijepo druzenje u sali kulturnog centra u holanskom gradicu Brunssumu.

Najveci dio programa bio je u znaku folklornog ansambla RKUD “Proleter” iz Sarajeva, najstarijeg radnickog kulturno-umjetnickog drustva (osnovanog jos 1905. godine).

Velike aplauze pobrao je, za svoj solo nastup, maestro Nihad Hrustanbegovic, magistar muzike, svjetski priznati kompozitor i majstor na klasicnoj harmonici.

RKUD “Proleter” je nagradjivan velikim aplauzima publike za svoje izvedbe: igri iz starog Sarajeva, sa Bradine, sa Bjelasnice, iz okoline Kreseva, Gluhog Glamockog kola... a nama Dervencanima je posebno lijepo bilo predstavljanje igri iz okoline nase Dervente.

Zapjevale su se i stare dobre narodne pjesme, prikazan je i film o BiH holandskog filmskog producenta E. Van Goola, a na holandskom jeziku citan je i M. Selimovic.

U toku ovog cetverosatnog programa imali smo priliku slusati i poeziju, a Bosansku Posavinu je predstavio pjesnik I. Kobas. U holu kulturnog centra mogle su se kupiti i knjige nekih bh pisaca, kao i knjige o Bosni i Hercegovini; postavljena je i izlozba tradicionalne odjece iz nasih krajeva, te izlozba likovnog umjetnika V. Majdandzica.

Za nas Dervencane posebno interesantne i lijepe bile su igre iz derventskog kraja.

“U Derventi kraj bijele skole, sve po redu barabe i lole...”

U prepunoj sali je bilo i nasih ljudi iz svih krajeva BiH (i Dervencana, naravno), ali i Holandjana. Sve pohvale zasluzuju i organizatori ovog lijepog susreta: Udruzenje Libertas i Platforma BiH.

Na pauzi sa mojim prevodiocima sa holanskog jezika.

Folklorna grupa Libertas predstavila se sa svojom izvedbom, a za kraj je Emina Cengic u folklornoj izvedbi interpretirala pjesmu “Zemljo moja”.

Ljepše je suditi

Za moj najdraži sport – rukomet vežu me lijepe uspomene, brojna druženja sa sportašima, zanimljiva putovanja, a i tri decenije aktivnog bavljenja suđenjem. U mojoj rukometnoj sehari čuvam dnevnik u kojem sam brižljivo vodio evidenciju o odsuđenim utakmicama. Bilo ih je tačno 1064, najprije po rukometnim terenima nekadašnje Jugoslavije, a potom i Belgije, zemlje u kojoj danas živim i rado sa prijateljima odlazim na rukometne utakmice. 

Djetinjstvo i mladost proveo sam na derventskom rukometnom igralištu prateći godinama ovaj klub, igrajući za mlađe selekcije, ali mi se nekako najviše svidjela uloga djelioca pravde na terenu. Pa sam veoma rano, iako još nisam bio punoljetan, započeo svoju sudijsku karijeru.

Počeo sam, kao i svako dijete sa igrališta, redovno prisustvovati treninzima i utakmicama tada najpopularnijeg derventskog sportskog kluba, ali i pomažući u organizaciji utakmica. Našao bih se pri ruci oružarima kluba, pa bih zauzvrat bio počašćen da mijenjam brojeve na semaforu. A koliko sam, tek, rukometnih plakata polijepio po gradu... Kako sam rastao tako su i zadaci bili ozbiljniji, pa sam postao i zapisničar na utakmicama. Želio sam uvijek da pomognem klubu, naročito oko organizacija utakmica, a sretan sam što su ljudi iz uprave to uvijek cijenili. Redovno su me pozivali i na sastanke uprave, davali mi poklone (knjige sa posvetama, sportsku opremu), a redovno su me vodili i na gostovanja gdje bih najčešće vodio stručnu statistiku.

Sve to me nije sprječavalo da i dalje aktivno igram rukomet, najprije kao polaznik pionirske škole rukometa, a prvim rukometnim vještinama učio me, tada najbolji derventski rukometaš, Midhat Pipić. Poslije sam nastupao za juniore Dervente koje je vodio Drago Glavaš. Uspješno smo se takmičili u regionalnoj juniorskoj ligi i redovno učestvovali na juniorskim prvenstvima.

Na insistiranje tada poznatih derventskih saveznih rukometnih sudija, Đurovića i Andrića, uspješno polažem ispit za rukometnog sudiju, što je bilo jako neobično za nekoga sa nepunih 16 godina, jer obično se za suđenje opredjeljivalo nakon završene igračke karijere. Za suđenje prvenstvenih utakmica morao sam čekati punoljetstvo, pa sam iskustvo sticao sudeći prijateljske utakmice i turnire. Jedan od njih je bio i tradicionalni Memorijal Duška Andrića, na kojem su nastupale ekipe iz prve i druge lige. Male olimpijske igre za osnovce i srednjoškolce, kao i radničke sportske igre bile su lijepe prilike za održavanje forme i kontinuiteta u suđenju. Moje pravo „vatreno krštenje” bilo je na prepunom Partizanovom igralištu, 1981. godine, kada je RK Derventa igrala protiv prvaka Čehoslovačke, ekipe Črvene Hvijezde iz Bratislave. Iste godine imao sam čast suditi i utakmicu protiv Juniorske reprezentacije Jugoslavije, koju je vodio Arslanagić, a u njoj su igrala mnoga poznata prvoligaška imena.

Derventa- Črvene Hvijezda

Već u 21-oj godini bio sam preveden u Republičku sudijsku kategoriju, a sa 23 godine postajem najmlađi savezni rukometni sudija u Jugoslaviji, koja je u to vrijeme bila najjača svjetska rukometna sila. Prvenstvene utakmice počeo sam suditi 1981. godine u ligi Sjeveroistočne Bosne sa kolegom Zlatkom Erešom, a poslije tri godine dolazimo na Republičku ligu BiH, da bi od 1987. godine sudili veoma kvalitetnu Međurepubličku ligu BiH-Vojvodina. Već prve sezone imali smo odličan prosjek ocjena (4,5). Promjenom pravilnika, Zlatko i ja, zbog razlike u godinama, bili smo prinuđeni nastaviti karijeru sa novim partnerima. U naredne dvije sezone sudim sa Banjalučaninom Tugomirom Anušićem (koji poslije odlazi u SAD i ostvaruje uspješnu internacionalnu karijeru), a potom i Zahidom Mehagićem iz Cazina, da bih od 1990. godine sudio u paru sa Almirom Džemidžićem iz Doboja na Drugoj saveznoj ligi.  

Moja posljednja utakmica bila je 4. aprila 1992. godine na Drugoj saveznoj ligi u Bečeju. Igrom slučaja, utakmica je prekinuta zbog nestanka električne energije, a već po povratku kući sa utakmice dočekale su me barikade. Po ocjenama kontrolora bio sam sa tadašnjim partnerom, Tuzlakom Dragom Tomićem, prvi na listi i naredne sezone trebali smo suditi Prvu saveznu ligu. Ali, stigao je rat.

Z. Ereš i ja na finalnoj utakmici kadetskog prvenstva BiH u Maglaju 1986. (Borac BL - Sloga).

           Ostaje lijepa uspomena na 430 odsuđenih utakmica na prostorima bivše Jugoslavije i lijepa i nezaboravna druženja uz rukometne terene. Vrijedi još spomenuti i da sam imao čast i  da 1988. godine budem izabran za predsjednika Zbora rukometnih sudija Derventa, kojeg su sačinjavale sudije iz Dervente i Bos. Broda. Malo koji zbor se mogao, u to vrijeme, pohvaliti sa tolikim brojem sudija savezne kategorije.  

Po dolasku u Belgiju registrovan sam kao sudija pri prvoligašu HC Union Beynoise, ali mi priznaju samo kategoriju u rangu naše republičke, pa krećem gotovo iz početka - od treće lige.  Odlične ocjene kontrolora dovode me 1994. godine na Drugu ligu, a već naredne 1995. godine i na Prvu ligu, na kojoj ostajem trinaest godina.

             Sezona 2007/08. bila je moja posljednja u sudijskoj karijeri, oprostio sam se od pištaljke nakon 634 utakmice, od toga 407 saveznog ranga i kupa. U belgijskom prvoligaškom prvenstvu znao sam suditi i po 17 utakmica najvišeg ranga u jednoj sezoni. Imao sam čast da sudim gotovo sve najznačajnije utakmice: finale kupa, utakmicu finala Play-offa koja je odlučivala prvaka Belgije... a posebno mi je uspješna bila 2005. godina.  

Proglašenje najboljih u belgijskom rukometu (Dvorac Wegimont 1999. godine).

           U tradicionalnim godišnjim izborima za najboljeg rukometaša, rukometašicu i sudiju, često sam bio u samom vrhu, stizao nekoliko puta i do drugog mjesta. Naročito me raduje da mi je većina poena dodjeljivana od strane trenera.

       Smatram da sam imao jako lijepu sudijsku karijeru. Nikada moja utakmica nije bila predmet neke žalbe, nikada nisam bio fizički ugrožen kao djelilac pravde, niti sam bio insipracija novinarima za neke loše komentare. Najljepša su, ipak, druženja sa sportašima, kao i biti akter utakmica na kojima je publika uživa u dobrom rukometu... ali i zadovoljstvo da sam i ja, na nekin način, ostavio traga u životu mog najdražeg RK Derventa.

Pred početak finalne utakmice play-offa za prvaka Belgije 2005. godine

Najljepša su, ipak, druženja sa sportašima, kao i biti akter utakmica na kojima je publika uživa u dobrom rukometu... ali i zadovoljstvo da sam i ja, na nekin način, ostavio traga u životu mog najdražeg RK Derventa.

Bosna

Hiljadu milja, okean plavi
ne mogu razdvojiti nas,
jer u srcima našim žubore rijeke
i pjeva dozreli klas.

Na poljima tvojim jutarnja rosa
biserom niže dan,
tvoje su šume i brda rodna
duši naljepši san.

Pjevaj nam Bosno, vesela budi
s tobom smo veseli svi,
gdje god da smo u bijelom svijetu
s nama si uvijek ti.

Proći će bure, kiše, oluje...
mada svaka ostavi trag,
jedan je život, jedna je Bosna,
jedan je kućni prag.

autor© Damir Delić Dačo

Praznicima je moj grad bio ukrašen zastavama, a jedan od tih svečanih dana bio je i Dan državnosti BiH. U povodu 25-og novembra, jedna moja pjesma posvećena Bosni, a koju pjeva uz gitaru Sead Mešić:

Derventski motivi (18)

Derventa 1917. godine

Derventa 1936. godine

Ispred Opštine i Gradske biblioteke

Narodna osnovna škola 1905. godine.

Stara razglednica sa motivima Crkve Sv. Juraja, Donjačke džamije i Narodne osnovne škole.

Nekadasnja Školska ulica, pogled prema Narodnoj osnovnoj školi i Prkos kući, 1917. godina.

Photos: slike sa starih razglednica Dervente

Zavičaj (17)

 Pogled na grad, 1915. godina (David L. Pesah).

 Grad i Ukrina iz vremena kada je ova rijeka obilovala vodom (čitaj: dok joj ribnjak nije krao vodu).

 Svi putevi vode na Harman - mjesto u gradu na kojem se spajalo čak sedam ulica.

 Srpska varoš, slika iz 1917. godine  (S.Mićić).

Djevojke u narodnoj nošnji iz derventskog kraja.

Photos: slike sa starih razglednica Dervente

Grad dobrih ljudi

Panorama stare Dervente, grada dobrih ljudi. Slikano iz pravca, tada nenaseljenog, Gakovca sa pogledom na stare čardake.

Glavna ulica i derventsko korzo, desno je gradski park, 1916. godina.

Slika centra Dervente iz vremena Kraljevine Jugoslavije. U prvom planu, trgovačka radnja mješovitom robom "Savo Malivuk i Pero Bošković", u tadašnjoj Kraljice Marije ulici, gdje je prodavana roba uglavnom za seljačka domaćinstva. Vlasnici su se, nakon dužeg zajedničkog poslovanja, razdvojili i osnovali svoje samostalne trgovačke radnje.

Utemeljitelj prve džamije u Derventi, poznate pod imenom Gradska džamija, bio je Ali-aga (osnivač Doborske tvrđave i urbanog naselja Gornja Ukrina, nazvanog kasnije Derventa). Nalazila se u središtu stare derventske tvrđave, imala je drvenu munaru, a u njenom sklopu su bili i Šejh-Omerovo turbe i mezari u koje su sahranjivani vjerski učeni i poznati alimovci (tu je sahranjen i prvi kapetan Salih-beg). Džamija je renovirana 1895. godine, zadržala je isti oblik, a izgražena je nova munara koja se posebno isticala nad okolinom, a jedan od donatora je bio i sam Austrijski car Franjo Josip.

Slika Hrvatskog doma iz 1941. godine. Zgrada je izgražena 1935. godine, a kasnije je to postao gradski Dom klulture.

Moj grad nekada...

 Derventa (Gornja čaršija) u vrijeme II Svjetskog rata (1942).

 Derventa krajem 1956. godine

 Derventa krajem 1956. godine

Gradska džamija i Šejh-Omerovo turbe, 1939. godina.

Ulica M. Tita, jednog četvrtka (pazarni dan) 1967. godine.