Priča o jednom konzulu i našem ambasadoru

U osnovnoj školi likovno mi je predavao Nihad Hadžihasanović. Slobodno mogu reći da sam imao sreću što sam pripadao generaciji kojoj je, upravo, nastavnik Nihad usađivao ljubav prema umjetnosti uopšte. Ali, i više od toga. Kroz njegove interpretacije umjetnosti, nerijetko i ne slučajno,  isplivala  ta njegova jaka želja da se konzervira i ne zaboravi stil i duh stare Dervente. Ono po čemu su se slike nastavnika Nihada razlikovale od slika ostalih umjetnika, koji su slikali derventske motive, je samo njemu svojstvena spona topline i nostalgičnosti. Kao da je u svoju paletu boja, slikajući derventske fasade i krajolike, uvijek dodavao i malo zlatne.

Sa proslogodisnje izlozbe slika u Derventi

I ne jednom, vodio nas je  sa časa da slikamo te iste motive, tražeći neka zaboravljena, stara vrata na oronuloj zgradi, čije mjesto danas „krasi neka novokomponovana kućerina”. Stari čardaci ili esterajh zdanja su poslužili kao odličan motiv za neku od tehnika crtanja. Ipak, ono što i sad pamtim je posjeta gradilištu novog Doma armije, uz gradsku pijacu, gdje nam je pokazao ostatke temelja stare derventske tvrđave. Čak je i jedan kamen te starine držao u svom kabinetu,  kao da je on dokaz da je priča  o konzulu Mitesseru istinita, onom istom konzulu koji je svojevremeno napravio prvu skicu Derbenta.

Nastavnik Nihad je bio i pokretač lista Udružene osnovne škole  Osnovac. I danas sam ponosan što su neke moje pjesme,  koje sam pisao kao član literarne sekcije, bile objavljene u tom listu. Članovi njegove likovne sekcije su se redovno kitili mnogobrojnim, vrijednim priznanjima.

            Znalo se u našem gradu : gdje su kultura i umjetnost – tu je i Nihad. Osamdesetih godina postaje upravnik i animator Doma kulture, što će našem gradu dati jedan imidž kakvim su se mogli pohvaliti samo veći gradovi. Pamtiće se vrijeme Oktobarskih dana kulture, kada su sale Doma armije i Doma kulture bile redovno pune na pozorišnim predstavama, nastupima horova, književnim večerima, izložbama, koncertima… Gostovali su u našem gradu i mnogi poznati dramski umjetnici : Boris Buzančić, Sena Mustajbašić, Dana Kurbalija, Josip Pejaković, Nada Đurevska….

Osim likovne umjetnosti, njegova velika ljubav su bile i „daske koje život znače”, gdje je dao veliki doprinos u gradskom Amaterskom pozorištu Radnik.

U Nihadovom ateljeu u Gracanici

Bilo mi je neobično drago kada sam ga, neposredno posije rata, sreo u Gračanici, gdje je imao svoj mali, improvizovani atelje. U ovom gradiću bio je dosta aktivan u kulturnoj sferi, često prisutan i u ondašnjem Gračaničkom glasniku. Prihvaćen i cijenjen, bio je i ponovni pokretač tamošnjeg kulturno-umjetničkog društva. Ali… osjetila se u njegovom govoru neka tiha tuga kada smo razgovarali o našoj Derventi. 

Plan grada Dervente iz 1808. godine kojeg je napravio konzul

Nekako mi je u sjećanju najviše ostala njegova priča o jednom konzulu. Zaslugu za jedinu do sada napravljenu i sačuvanu skicu stare derventske tvrđave treba pripisati austrijskom konzulu Paul Joseph von Mitesser-u, ali i kapricu tadašnjeg vrandučkog kapetana. Konzula, izgleda, Dervenćani nisu nikada prihvatili. Ni ovi danasnji „internet-istoričari” koji ga, uglavnom, predstavljaju kao špijuna, zanemarujući činjenicu da se radi o prvom austrijskom konzulu u našoj zemlji, a ni ondašnji vrandučki kapetan, koji je imao sjedište u gradu na „vratima Bosne”. 

Bilo je to vrijeme kada je Napoleonova vojska napredovala u svom pohodu po Evropi, a slavni se Bonaparte ustalio i u Dalmaciji sa svojom Ilirskom kraljevinom. Kapetan Osman-beg Begović bio je svojeglav čovjek, sumnjičav prema strancima, ali  i sultanu. To će ga koštati i glave, jer je on po nalogu vezira bio pogubljen. I nije mu se nimalo sviđala posjeta ovog visokog stranog diplomate, pa je konzulu zabranio dalji put prema Travniku.

Da bi otkazao konzulu gostoprimstvo, vrandučki kapetan nije našao ništa drugo nego da mu ospori kako nema sve potrebne dokumente za nastavak puta  do Travnika. Tako se Mitesser ponovo morao vratiti preko Save da sačeka rješenje ovog međudržavnog problema. Poslije nešto više od mjesec dana, u Slavonski Brod dolaze dva važna turska predstavnika, u čijoj pratnji, uz velike počasti i uz topovske salve  iz Festunga, konzul napokon lađom prelazi Savu.

Tvrdoglavom vrandučkom kapetanu ni to se nije svidjelo, pa je nastavio da tjera po svome, zadržavajući konzula  Mitessera u Derventi. I tek u maju, kad bulbuli pjevaju, odobrava mu da krene za Travnik . Za ova  dva mjeseca prinudnog boravka u derventskoj čaršiji, konzul će, između ostalog,  napraviti i skicu derventske tvrđave sa okolinom.

Doček prvog austrijskog konzula u Travniku bio je na visini, jer je i sam vezir pokazao naklonjenost konzulu.

U Lutvinoj kafani

Put me je jednog toplog, ljetnog dana doveo do Lutvine kafane, nedaleko od stare travničke tvrđave ili kako su je još zvali Rudolfove kafane, po Rudolfu Habzburgovcu, jer je nekada i sam carević na ovom mjestu zastao da se okrijepi.

Podsjetilo me ovo mjesto na priču o konzulu Mitesseru. Pitao sam se da li se ikada ovaj konzul sjećao te naše čaršije, dok je šetao ili odmarao se u hladu oko Šumeće, na mjestu kojeg danas zovu Plava voda, a kojeg su stari Travničani oduvijek zvali Derventa.

Pijuckajući kahvu iz fildžana, na ovom mjestu gdje vrijeme izgleda kao da je stalo,  na kratko  se sjetih tog konzula, ali i velikog ambasadora naše derventske kulture i umjetnosti, mog nastavnika Nihada.

autor © Damir Delić Dačo

Slike Dervencana (4)

Jos jedna serija slika derventskih rukometasa. Jednostavno se izgubim kada pomislim koliko smo vremena skupa proveli na igralistu i u dvorani, koliko smo pobjeda zajedno proslavili, tjesili jedni druge poslije poraza... al' iznad svega, nikada nismo prestali biti sportasi i dobri drugovi.

Profesor Huso se nije zadovoljio samo s tim da nas svakog ljeta okupi na susretima derventskih veterana rukometa, vec je, proslog ljeta, iznenadio sve i na terenu se pojavio u sportskoj opremi. Da se profesor nije salio, govori i solidna minutaza provedena na terenu kao i to da se dva puta upisao u listu strijelaca.

Mirso i Ciro, nekada su zajedno igrali, a poslije su postali i savezne sudije i sudili zajedno u paru u Republickoj ligi.

Sasa je bio golman u onoj ekipi Dervente koja je 1974/75. godine izborila plasman u Drugu saveznu ligu. Jedno vrijeme je nastupao i za drugoligasa iz Rovinja, da bi se poslije ponovo vratio u maticni klub.

I Mido je svojevremeno cuvao mrezu derventskog kluba.

Nasku smo zvali "kecer" jer je bio veliki borac i uvijek izgarao na terenu, "djevojka za sve" u ekipi.

Sado Djubili nastavio se uspjesno baviti rukometom i u Njemackoj.

Puho i ja smo skupa igrali u juniorima, ja sam otisao u sudije, a on je povremeno znao "uskociti" i u prvu ekipu.

Bari, Samir i Vanja "Car" pripadali su generaciji koja je obecavala i trebala da nastavi svijetlu tradiciju derventskog rukometa. Plamenko je jos jednom potvrdio da je Derventa uvijek imala odlicnu skolu rukometnih golmana.

Kurija, Suki i ja smo poceli skupa u pionirima RK Dervente. Kurija je jedno vrijeme igrao za ekipu iz Buja, poslije se vratio u Derventu, gdje je igrao i bio sekretar kluba.

"Bodrite nas ljubazni Dervencani", bila je oduvijek omiljena Spahina uzrecica.

Slike Dervencana (3)

Prva serija slika sa derventskim rukometasima koje sam imao priliku da sretnem posljednjih godina. Oni su bili ti koji su ispisivali najsvjetlije stranice istorije derventskog sporta.

Bilo je to jednog julskog popodneva 2006. godine kada su se veterani derventskog rukometa okupili na Partizanovom igralistu. Ni kisa nas nije sprijecila da ponovo nastupimo pred svojom vjernom publikom. Sa Akom i Harisom pred pocetak susreta.

Kako je dobro vidjeti vas opet… profesor Huso, Smajo, Ziki, Babicin i Salih.

Jos uvijek imaju sta da pokazu publici: Ziki, Hara, Jozo i Nihad.

Seji je, nekada, derventska publika skandirala: “… mi imamo svoga lera, Seju bombardera”.

Sa Sepom i Nulom na susretu Dervencana u Holandiji.

Josip, Cindro i Pejo ispred sportske dvorane.

Moika (u drustvu Joze i Kavke) je iz dosao Izraela da se sretne sa svojim klupskim drugovima.

Zivko i ja dok caskamo o proslim danima i prilikama u svedskom i belgijskom rukometu.

Edo na balkonu… sa pogledom na igraliste gdje je poceo karijeru.

Ma, bilo je dobrih rukometasa i na Harmanu : Samir i Salih.

Slike Dervencana (2)

Nekad sam, kao klinac, skupljao slicice poznatih fudbalera. I danas imam svoj album, kojeg svakog ljeta upotpunjujem slikama, meni uvijek dragih, igraca Tekstilca.

Kada se ljeti okupe Dervencani, najveselije bude u drustvu ove dvojice vjecito mladih sportasa, jer tada ni „Top lista nadrealista“ im ne bude ravna. Kemo i Pavek uz generalonog sponzora susreta - “Sarajevsku mineralnu”.

Porodica Vejzovic je uvijek bila poznata po odlicnim muzicarima i sportasima: Nuco, Enver i Alija.

Oni su nekad gospodarili pred Tekstilcevim golom: Sudo i Safet (a drustvu sa Pavekovim Dadom).

Na kafi sa Djukom - ovakvog profesionalca i borca nije bilo na daleko.

Sportska linija je jos uvijek tu - Seno "Olovka".

Nekad neuhvatljivi Cule.

Sa Sankom i Kemom - o cemu nego... o fudbalu.

Ostalala je ova lopta da podsjeca na legendu... naseg Ramu.

Derventskim korzom

Mnogi bi se gradovi mogli pohvaliti svojim šetalištima, ali derventsko korzo bilo je posebno bar iz dva razloga: bilo je to jedino korzo koje je „išlo uzbrdo” ili „nizbrdo”, al’ u svakom slučaju „pod ručnom”, i drugo: i danas tražim odgovor na pitanje da li je korzo imalo svoj park sa Staklenikom ili je park bio taj koji je imao svoje korzo.   

Tekla bi tu neprestano rijeka šetača, jedni bi dolazili, drugi odlazili, najčešće u pravcu nekih  od derventskih kafića i kafana... prošla bi tu  druga i treća smjena, sretale bi se tu komšije, školski drugovi, radne kolege... Našla bi se tu ponekad stidljivo ruka u ruci, prvi zagrljaji ili, jednostavno, neki bi se obrazi zacrvenjeli kad bi se u rijeci šetača prepoznale neke drage oči.  I nije se na tom mjestu rađala samo ljubav već i prijateljstva,  vodile bi se tu i žestoke sportske debate, nastajale  mnoge derventske fore, čule „provale”, padale „prozivke”... 

U dane vikenda ta rijeka šetača podijelila bi se u „dva rukavca”: jedan je „tekao” oko parka, pa uz ulicu Vase Miskina,  a drugi  se spuštao ispod pijace i ponovo se  vraćao  „matici” kod Gradske biblioteke. Urezano u  sjećanju ostade mi da sam baš tu često prolazio u vrijeme kada se gradio novi Dom armije i kada su bageri otkrili kamene temelje nekadašnje derventske tvrđave.

Mi tu nismo mjerili vrijeme na sate, nije bilo početka ni kraja korza. Čekalo se da zađe sunce, pa da se, najčešće, nađemo ispred robne kuće, u bašti Staklenika ili bi sve krenulo samim izlaskom iz kina. Rijetki su bili oni koji su mogli naći mjesto na nekoj od klupa u parku. Imali smo mi i svoj „zid drincanja”  duž parka koji je bio naročito posjećen danju,  u kasnim jutarnjim satima, na kojem su mnogi mladi Dervenćani „ostavili” svoje fakultetske diplome, ali su ispekli, isto tako, vrijednu školu života i zajedništva.

I ne znam da li mi je korzo bilo ljepše u toplim noćima, kad se nebo prospe hiljadama zvijezda, a  kestenje hiljadama cvjetova ili  kad ljetna noć zamiriše lipom, a Cibin sladoled i Međijeva soda donesu toliko željeno osvježenje... ili kad priroda prospe svoju jesenju paletu boja po krošnjama, a promrzle prste, zakratko, zagrije fišek toplog kestenja ili kifli iz Zelenare. Mrtvilo kasne jeseni, dosadne duge kiše, išarale bi korzo mnoštvom kišobrana, a okolni haustori i stepeništa odzvanjali bi  žamorom i smijehom.  Tada bi tu zasvjetlucale i prve cigare krišom kupljene u teta Borkinoj trafici.

A onda, kad snježni pokrivač prostre svoju bijelu stazu po korzu i zaškripi pod nogama, kad pahulje zaplešu uz blijedu svijetlost pospanih uličnih svjetiljki, a klizaljka se zacakli cijelom dužinom korza, derventska zima oživijela bi u svojoj bijeloj ljepoti.

Imalo je korzo i svoju fontanu ispred Opštine. Zvali smo je Đuzelova, po umjetniku, ali i Feridova, jer joj je on dao posebno obilježje. U njoj je Ferko, obično u vrijeme kada bi se završavala sjednica Skupštine opštine, izvodio svoje akrobatske skokove.

Ispred Gradske džamije, uz Šejh-Omerovo turbe,  zastajali bi mnogi Dervenćani da ubace novčić i požele ispunjene neke želje, a mladi, naročito, u vrijeme ispita. Na zidu izmedju crkve i niske prizemnice gdje je bila SOFK-a, društvo bi često zapjevalo uz gitaru.

Uz derventsko korzo vezane su i mnoge anegdote. Meni su u sjećanju ostale dvije. Nućo je bio prvi i jedini koji je po derventskom korzu prošetao sa majmunom. Pravim, pravcatim majmunom. Jednom je neko došao u Derventu i doveo malog, dresiranog majmuna. Na korzu „guta raje”, a Nućo, ukočio svoje obraze da bi bio što ozbiljniji, voda po čarsiji majmuna na kaišu. Dovede majmuna u kafić Bell, pa mu tepa : „Lijep si, pametan si, čiji li si?”. E, takvu storiju Derventa neće više nikada doživjeti.

Druga, vjerovatno i najljepša, ali nikad zapisana - ona o jednom medenom, bijelom janjetu, sa crvenom mašnicom i zvoncetom oko vrata, koje je tugaljivo tražilo Apetu po gornjoj bašti Staklenika.

I kad prođu sve smjene i pogase se sva svjetla derventskih kafana, pa i ono posljednje – Dušanovo,  u Stakleniku (vječito rastrzanom između konobara, koji traže fajront i gašenje svjetla i društva koje bi nastavilo sjedeljku uz upaljeno svjetlo – „Dušane gasi, Dušane pali”), pojavila bi se, niotkud, cisterna Komunalca da umije naše staze i pripremi ih za novo jutro.

Desi mi se i danas da, ponekad, prošetam derventskim korzom, nađem mjesto na klupi u Stakleniku i čekam kada će proći „druga”, ona iz kina i ona tvornička... ali to samo sanja moja prosta duša derventska. 

Autor teksta: Damir Delić 
Ilustracije: slike sa starih razglednica Dervente

Slike Dervencana (1)

Seriju mojih fotografija na kojima su Dervencani, pocecu sa slikama nasih sugradjana koji su nas, pri svakom druzenju, nastojali oraspoloziti i pjesmom vratiti u prosle dane.

Legenda Semso harmonikas, maestro u bijelom

Ako Sarajevo ima Halida, ima onda i Derventa Seju

Enver zivi u Teslicu, a dusa mu je tamo gdje su Dervencani

Daso, neumorni roker

Aladin, nas Ibrica Jusic

Keno Tarabar, majstor za klavijaturama

Kad Ciro zasvira za svoju raju: "kad pogledam sa Rabica..."

... i kad Babo Suljo sevdise

Nezir ce se sigurno sloziti da niko ne moze, uz gitaru, da pjeva tako lijepo i iz duse kao Alija

Gala, Tahir i Ciro su nas cesto oraspolozljivali svojom muzikom po derventskim kafanama, Seju su svi dolazili slusati u hotel, a i Ibro je bio predstavink Caparika na takmicenju pjevaca amatera (jedino moj jaran Eso nema veze sa muzikom).

Ćirom prema jugu

Ćiro vozi počasni krug

Ova fotografija je napravljena 1965. godine kada je parna lokomotiva (185-003) popularnog “ćire” krenula na svoju posljednju vožnju prugom prema Bos. Brodu, a cijelo vrijeme duz pruge čuo se pisak lokomotive koji je tužno odjekivao kroz naseljena mjesta. Odluka o ukidanju uskotračne pruge, koja je prolazila i kroz Derventu, donosena je godinu dana ranije, a poslije ukidanja lokalnog voza “ćire”, naredne tri godine (do 1. maja 1968.) odvijao se još samo teretni saobraćaj. Tada počinje uređenje tzv. “carske džade”, asfaltnog puta od Bos. Broda preko Dervente i dalje ka unutrašnjosti.

Ćiro na željeznickoj stanici u Derventi (u pozadini stari tvornički dimnjak)

U jesen 1878. bila je izgradena pruga do Dervente, a koja je imala svoje ishodište od velike riječne luke u Sijekovcu, budući da je obala u Bosanskom Brodu bila, zbog plićaka, nepodesna za pristajanje brodova. No, 1879. godine bila je poplavljena i luka u Sijekovcu, pa su brodovi uplovljavljali Ukrinom sve do Otočaka, današnjeg Novog Sela, odakle se tek mogao produžiti put željeznicom. U Otočaku se postojale mnoge barake za smještaj ljudi i konja koji su sudjelovali u gradnji pruge, pa se po tome i mjesto nazvalo Novo Selo. Graditlji pruge nisu se zaustavili u Derventi, nego se odmah pristupilo savladavanju uskopa i klizavog terena preko Ljupljanice, da bi se tako prodrlo do doline rijeke Bosne. Tako je već u aprilu 1879. bila sagrađena pruga do Žepča, a u julu iste godine i do Zenice (185 km). Promet ljudi i robe prema Sarajevu naglo je rastao. Prve lokomotive bile su tipa « Kraus », jačine od 20 do 60 konjskih snaga - prema teretu koji su morale povući.

Vec 1880. uvode se u promet nove « Krausove » lokomotive sa 150 konjskih snaga, a njima se dodaju « Klozeovi » vagoni koji su mogli primiti teret od 6 tona. Paralelno s tim, ucvršćivan je i donji stroj pruge. 1885. godine uvedene su prve radijalne lokomotive sa tri zglobljene osovine i sa snagom od 200 konjskih snaga, koje su mogle prevući preko Ljupljanice kompoziciju sa teretom od 150 tona.

Ćiro izmedju Bos. Broda i Dervente

Do gradnje uskotračne željeznice došlo je sasvim slučajno. Austrougarska je u ljeto 1878. bila praktično "uhvaćena na spavanju" : Berlinskim kongresom dodijeljene su joj na upravu Bosna i Herzegovina, a državne željeznice nisu bile spremne da zemlju povežu sa ostalim Monarhijom. Tako je vojska na brzinu našla neku rashodavanu prugu i vozila, pa ih je dovukla u Bos. Brod. Sa takvom prugom mogla su se i premostiti ilovasta brda između Dervente i Kotorskog, pravcem kojim je od davnina vodio i kolski put kojim su se graditelji pruge uveliko koristili. 15. jula 1897. krenuo je prvi ćiro iz Bosanskog Broda prema Derventi.

Zabilježeno je da je prugu za Derventu gradilo 40 inžinjera i 4.000 radnika, a trasa je imala nekoliko vrlo teških tačaka. Nije bilo vremena za izradu bilo kakvih tehničkih studija i elaborata.
Za putnički saobraćaj preuređeno je 10 «lorisa» na taj način što su u četiri ćoška vagona postavljeni vertikalni stubovi i razapeto krovno platno, zvano «Segeituh». Čeone strane zakovane su daskama, a bočne strane kola bile su zastrte zavjesama. Sve ove okolnosti imale su za posljedicu da su prvih dana u saobraćaju vozna vremena bila enormno duga, pa je voz iz Bos. Broda do Zenice vozio 15 sati.
Kod putničkih kola bile su četiri klase. Prvom klasom jedva se ko vozio, bila je preskupa jer je iznosila 8 helera po jednom kilometru. Druga klasa stajala je 6 helera po kilometru, treća 4 helera, a četvrta 2 helera. U vagonima IV klase nije bilo ni klupa ni kozeta, ali se društvo moglo ugodno zabavljati sjedeći na podu. Jedan od većih udesa na pruzi dogodio se u proljeće 1913. kada je, uslijed odrona zemlje, između stanica Kamen i Ljupljanica, lokomotiva pala u provaliju.
(Najviše podataka preuzeto iz knjige "Grad pored rijeke" Dr.Đ. Basler)

Nekadašnja Direkcija carskih i kraljevskih bosanskih željeznica

Ostaje zapisano da je desetog dana septembra 1878. godine u Derventi osnovana prva Direkcija bosanskohercegovačkih željeznica, pod nazivom «Direkcija carskih i kraljevskih bosanskih željeznica». Direktor je bio austrougarski major – ing. Johan Tomasek.

Kada sam prvi put, nakon posljednjeg rata, došao u Derventu, ova zgrada je bila čitava. Već naredne godine je srušena. Dok drugi ljubomorno čuvaju svoju kulturnu i povijesnu baštinu, Derventa je, eto, zauvijek ostala bez jednog lijepog spomenika koji je svjedočio o nekadašnjoj veličini i značaju grada Dervente.

Rampa

Jedno od rijetkih svjedočenja na vrijeme kada je pruga prolazila kroz naš grad, ostalo je ime Rampa za jedan dio grada.
Sjećam se, tek toliko, da smo kao klinci, tamo negdje u pravcu Žirovine, šiljatim, pruškim kamenjem gađali one bijele čašice na banderama, hodali po šinama takmičeći se ko će bolje držati ravnotežu, ali i između šina po onim, uvijek masnim pragovima.

I sad mi se, ponekad, čini kao da je taj konzervans sa drvenih pragova “ušao i u nas same” da neda da vremenom ovlada zaborav na čaršiju našu. Ostali su, godinama poslije, da svjedoče o tom vremenu derventskog ćire: tabla sa natpisom “Derventa” na zgradi nekadašnje Direkcije željeznica, mala kućica na Vekterhausu koju smo rado posjećivali kada smo išli na kupanje, par ogoljenih željeznih konstrukcija mostića preko potoka … I dugo poslije nestanka ćire, kada bi krenuli negdje njegovom starom putanjom, po navici se govorilo da „idemo prugom“. Prugom čiji su vozovi otišli… zauvijek.