10.6.09

Umjesto maturske slike jednog gimnazijalca

Nikada lipe kod hotela nisu tako lijepo i opojno mirisale kao one davne 1982. godine. Uplela se topla proljetna noć u njihove bujne krošnje okićene stotinama zlatnih cvjetova, kao da je željela da prigrli maturante derventske gimnazije. A oni... sretni, nasmijani, ponosni... iza njih je ispit zrelosti.
Kasnim na okupljanje vraćajući se sa utakmice rukometaša iz Bos. Broda, u oznojenom dlanu stiskajući pozivnicu za matursko veče, štampanu samo za ovu generaciju: na bijeloj podlozi plesni par u plavom simbolizirajući valcer, ples koji će otvoriti matursku zabavu u hotelu “Biser”, sa stihovima koje je za ovu priliku napisao pjesnik Duško Trifunović: “U život idu maturanti”... slijedi spisak maturanata po razredima i njihovih profesora.


Ova generacija kao da je znala da će njen put biti drugačiji, možda zato nikada nije imala svoju matursku sliku u nekom od derventskih izloga. Ostala je, ipak, duboko urezana u sjećanje svih nas da je nosimo kroz sve ove naše godine, kao i ono neprocjenjivo blago znanja koje smo sticali u gimnazijskim klupama.



Danas, kada smo se nepovratno udaljili od njih, zvuče besmisleno sve radosti zbog petica i sve ljutnje zbog promašenih odgovora, ali godine koje nam nepovratno bježe samo još više otkrivaju vrijednost tih znanja koja su obogaćivala našu opštu kulturu i otvarala nam prozor u svijet. I ne kaže se uzalud da je najljepše đačko doba.


Kada se zaborave muke kontrolnih radova i pismenih zadaća koje ti više “ništa ne mogu”, kako je lijepo kada u sjećanje ušeta hladna bosanska zima i stara peć iz moje gimnazijske učionice. Oživi u mojim ušima pucketanje uglja koga smo neštedemice ubacivali u peć sve dok nas podvornik Bakula ne bi “naružio” zbog vječito praznog sanduka.
Sada, kada ni goli zidovi stare gimnazije na mogu više da probude ona lijepa sjećanja, lijepo je bar za trenutak predati se mislima i pobjeći od stvarnosti, jer ništa više osim sjećanja ne vraća u te dane. Tako bih rado još jednom sjeo u onu prvu klupu u srednjem redu pored Duška pa da se prisjetim drugova, časova i profesora. Ili da me za trenutak u te dane vrati neki prijatni detalj, kao onaj smijeh kad neko uspavan iz zadnjih klupa na pitanje profesorice Fate: “Šta se sve uzgaja u španiji?”, bubne kao odgovor: “Turizam!”, našto bi uslijedila hitna ispravka upućena redu do prozora: “Daj, bonićko, otvori prozor da izađe ova glupost”. A danas, eto, moj školski drug Enko “uzgaja turizam” tamo negdje kraj dugih pješčanih plaža te iste Španije.



Strogost zakona fizike profesor Muhidin ublažavao je vicevima, kako ih je samo lijepo znao da “dozira” u svojim predavanjima i kako smo lako učili s njim. Profesoru Ramizu sam zahvalan što me danas djeca ne mogu uhvatiti u neznanju kada ih odvedem na izlet u Ardene, jer još uvijek im znam bez greške pokazati: glog, jagorčevinu, bokvicu, jasen... Časovi latinskog kod prof. Julije bili su časovi i jezika i kulture. Učila nas je zašto “nomen est omen”, a “nomina sunt odiosa” (ime je znamenje, a imena su odvratna). Najljepše rasprave vodili smo na časovima književnosti. Jednom smo se gotovo posvađali zbog Geteovog Vertera, jedni su tvrdili da je kukavica, drugi da je heroj. Na kraju smo shvatili da svi možemo imati pravo ako imamo dobre argumente, a zahvaljujući profesorici Mariji Ledić, koja je bila jedna fina lirska duša i koja nas je vješto vodila kroz bogatstvo i ljepotu pisane riječi.

Kako smo tek bili “važni” u pravim bijelim mantilima kada bi se u hemijskom laboratoriju našle epruvete u našim rukama. Ni teorije se nismo bojali, jer bi nas uvijek okuražio glas profesorice Nadežde: “Priđi mi s osmjehom i ketonima”. Njoj taj osmijeh nije nikada silazio sa lica.
Stazama Pitagore i Descartes-a provela nas je profesorica Veselinka, dokazujući nam da ni matematika nije uvijek bauk.

Kada bi život bio splet ulica, one bi bile prošarane vedrim prugama svjetlosti i prohladnim sjenkama. Moji gimnazijski dani bili bi sigurno jedna od najljepših pruga svjetlosti.


© autor teksta: Damir Delić Dačo


1 komentar:

  1. HVALA TI STO SI ME VRATIO U GIMNAZIJU TE DAVNE 1971. GODINE DIPLOMIRALA SAM...A ONDA SE ODSELILA ZA BEOGRAD.
    RADO SE SECAM I CEZNEM DA SE ORGANIZUJE MOJA GENERACIJA I OKUPI KAO NEKADA U GIMNAZIJI NA PROZIVCI...A ONA UVECE NA BABINOM BRDU...NEZABORAVNE VECERE I DRUZENJA.
    HVALA JOS JEDNOM
    IVANKA

    OdgovoriIzbriši