Slike koje ne blijede (11)

Na glavnom putu, koji je dolinom Bosne i Ukrine vodio od Sarajeva prema Slavoniji formirana je oko 1570. kasaba Gornja Ukrina, koja je u XVIII st. dobila ime Derventa. Gornja Ukrina je prvobitno bila derbendžijsko selo, koje se, kako piše u defteru iz 1604. nalazilo na "javnom putu koji vodi od tvrđave Tešnja prema Požegi, šumovito je i vrlo opasan derbend gdje haramije presijecaju put i ubijaju putnike".

Zato je 1570. godine Ali-aga, dizdar tvrđave Dobora, čijoj je nahiji pripada spomenuti derbent, podigao tu prvu džamiju. Stanovništvo Gornje Ukrine se nakon toga znatno povečalo pa su tu ubrzo izgrađene još dvije džamije, hanovi i karavan-saraj, čime je mjesto preraslo u kasabu.

Na istom putnom pravcu, između tvrđave Dobor i Save razvile su se još tri kasabe: Dubočac, Kotorsko i Velika. Dubočac na Savi utemeljio je Sulejman-beg, kapetan Save, podizanjem džamije i drugih vakufskih objekata. To mjesto je vrlo brzo postalo značajnom skelom, odnosno vezom bosanske i slavonske Posavine. (odlomak iz "Historije Bosnjaka", prof.dr. M.Imamovića).

Ispred Prkos kuće i Narodne osnovne škole (današnje biblioteke).

Šejh-Omerovo turbe nalazilo se neposredno ispred Gradske džamije.
Šejh-Omer, veoma učen i poštovan čovjek, došao je u Derventu početkom 19. vijeka, za vrijeme derventskog kapetana Muhamed-bega. U turbetu su bila dva mezara: Šejh-Omerov i njegove žene Aiše.

Stara pošta na Harmanu. Harman je bio poznat i po prvoj apoteci, trgovinama, kafanama i zanatskim radnjama. Tu su se još dovozile žitarice i drva na prodaju, a jedno vrijeme tu je bila i ledara koja je snabdijevala ledom derventske kafane.

                                                                Derventa 1918. godine.

Ulica Vase Miskina (nekada se zvala Kraljice Marije ulica) bila je posebno bogata trgovinama i zanatskim radnjama.

Priv. Zemaljska banka za Bosnu i Hercegovinu.

Iz Fermana Mühimme deftera može se saznati da je prvi most na Ukrini sagrađen davne 1575. godine. Gornja slika je napravljena u vrijeme izgradnje starog drvenog mosta 1934. godine.

Na lijevoj obali rijeke bila je uređena i održavana gradska plaža, a posjetiocci su imali i kabine za ostavljanje odjeće. Na desnoj strani, uz prugu kojom je prolazio ćiro, pod krošnjama hrastova bila je kafana gdje su posjetioci mogli se osvježiti uz kafu, limunadu i kabezo, a navečer se tu akšamlučilo do kasnih sati.

Zašto Dervenćani, danas rasuti po cijelom svijetu, najviše vole svoju Ukrinu i uvijek joj se rado vraćaju? Pa, i samo se mjesto, tačnije naselja s jedne i druge strane rijeke, nekada zvali po toj rijeci (Gornja i Donja Ukrina). Ima neka tajna veza izmedju tog našeg imena Dervenćanin i imena naše rijeke…

Čaršija koje više nema

 Pogled na Derventu (1951. godina).

Grad bez malih, običnih ljudi nema svoju priču. Oni su njegova vječno upaljena lampa koja pokazuje put do srca grada.

Himzo Lepir dobio je ime po papirnim leptirovima koje je on sam pravio i koji su se okretali na vjetru, a koje su Dervenćani rado kupovali svojoj djeci. Živio je najprije u Capariku, a poslije je preselio na Sajmište gdje ga posebno pamtimo u vašerske dane kada je na starom mostu, sa lulom i u svom legendarnom šeširu, dočekivao svoje sugrađane.

Himzo sa svojim platnenim džakom ispred "Uglovnice". Posebno pamtimo njegov veseli lik koji se pojavljuje u filmu "Ovčari" sa A. Čejvanom kada je radnja filma jednim dijelom snimana i u Derventi.

Ne čuje se više Derventom Omerova frula, nema našeg Omke da svojim krupnim koracima "piči" od Omeragića pa sve do Vrela.

Ankice Rare se dobro sjećam jer je živila u mom komšiluku, u ulici Z. Čelara.

 Poznati derventski prosjak Pipa (1944. godine).

Staško (Stanko) sa svojom pletenom korpicom, prekrivenom uvijek čistom, kao snijeg bijelom salvetom. Kao djeca često smo ga zaustavljali i pitali da nam pogodi koliko ko od nas ima godina, zašto je on uvijek imao tačan odgovor.

Photos: fotografije iz albuma F. Pelesića.

Vrijeme rekreacije i druzenja

Osim rukometa i fudbala, tokom ljetnjih mjeseci, igrao se i tenis. Jutrom, dok jos sunce nije zagrijalo, zuta loptica bi uveliko sarala po dvoristu osnovne skole "N. Tesla". Glavni inicijator druzenja sa teniskim reketom bio je Mirsad - Siki. Vec u 9 sati cekao bi ga njegov caj u kaficu preko puta, gdje bi sa partnerom analizirao mec.

Zeljo je bio odlican sparing-partner Sikiju.

Goran i ja sa pobjednikom "Derventa Open"-a.

Zdravko, poznat kao vrsni tenisac i ucitelj tenisa, ovoga puta je za rekreaciju radije izabrao druzenje na Ukrini.

Sanja i ja se nismo vidjeli godinama, a skupa smo isli u osnovnu i srednju skolu.


Od skolskih drugova najredovnije se, skoro svakog ljeta, srecem sa Mladenom.

Moj skolski iz gimnazije, Brano i ja u drustvu sa Salemom poslije utakmice na rukometnom igralistu.

Prosvjetari, opusteno... kao da ste u zbornici: Vahidin, Huso, Vesna i Smajo.

Profesori biologije diskutuju uz kafu.

Na temperaturi od skoro 40 stepeni, pranje auta dodje kao ugodna, ali i korisna rekreacija: Hasim dotjeruje Mircetovo auto ("ekolosko pranje" auta sa 4 litre vode + fildzan "Carlija").

Sa Zoranom Knezom i njegovom "zlatnom sjekirom" sa kojom zna dnevno iscjepati i po 15 metara drva. O vrijednom Knezu je prije dvije godine pisali su i "Avaz" i "Fokus", a kaze da sam i ja dosta perspektivan za cijepat drva.

Sa Tekstilcevim igracima

Nekada su utakmice na Tekstilcevom igralistu privlacile paznju velikog broja ljubitelja fudbala. Ljeto je prilika da se u nasem gradu ponovo sretnete sa nekim od aktera ovih utakmica, a jos ljepsi dogadjaj je kada veterani ovog kluba pozele da ponovo poigraju lopte.

Momenat sa zagrijavanja pred utakmicu. Bilo je, poslije, sigurno i upala misica... Ma, kako i ne bi, jer "nije 'volko bilo igraliste u vrijeme kad smo mi igrali".

Safet, omeragicka skola fudbala.

Ponovo u istom timu: Vjeko i Simeta.

Neprolazni i pozrtvovani Tekstilcev bek - Cajka.

Zuti jos uvijek cuva sportsku liniju, "vezao" je na sredini terena.

Misko (u razgovoru sa Ibrom) je odusevio prisutne sa svojim brzim prodorima po krilu.

Sinanovici dok komenarisu utakmicu iz gledalista.

Zogo, Miocev miljenik. Nekad je, na ovom igralistu, radio sa loptom sta je htio.

Alija, nekad prva violina Tekstilca i prva gitara derventskog sevdaha, najvise voli da se odmara uz Ukrinu uz svoju raju, ali i da peca ribu.

Nuco je svoju trenersku karijeru nastavio u susjednom Slavonskom Brodu.

Sole i Damir na po zavrsetku utakmice. Damko je napravio nekoliko odlicnih driblinga u protivnickom sesnaestercu. Imao sam cast da budem sudija na ovoj maloj reviji Tekstilcevih veterana.
Po zavrsetku utakmice, igraci su se vratili u svoju "bazu na Harmanu", omiljeno okupljaliste - ascinicu Bumerang.

Sa derventskim rukometasima

Rukometno drustvo na jutarnjoj kafi. Nakon sto nas Salih informise o tome ko i kada od rukometasa dolazi, diskutujemo o tehnickim pitanjima vezanim za utakmicu i onda, spontano, krenu sjecanja na slavne rukometne dane. Naravno, svake godine, organizujemo se i obidjemo vjecna pocivalista i polozimo cvijece u znak paznje i sjecanja na nase kolege rukometase koji , nazalost, nisu vise zivi.

I puno prije zakazanog vremena, tribine na rukometnom igralistu pocinju da se pune. I opet ona ista sportska raja: srcana i duhovita, malo drugacijeg izgleda (godine i bore cine svoje), ali navike su ostale iste.

Nakon zagrijavanja, koje s ovim godinama i kilama nije bas lako odraditi, mali predah na centru pred pocetak utakmice.

Koja pravila i kriterije primjeniti u sudjenju? "Ma, vidis da ga nisam dodirn'o"...

Sa Nedzadom Nakicem, golmanom lavljeg srca (danas zivi u Mancesteru).

Bilo je to davno, ali sjeca se Arif odlicno Carlijevih odbrana na ovom igralistu.

Caskanje uz kafu sa Zivanom, sada u Luksemburgu.



Seji Omanovicu najteze pada kada je na moru, a mi se pocnemo okupljati u Derventi, pa sa nestrpljenjem ceka da spakuje stvari i krene put Dervente. A mi ga uvijek pozurujemo tako sto mu na telefon pustimo "live" atmosferu iz derventskih kafica.

Stare klupske kolege: Moika Pesah i Nihad Bandic. Nihad (proslogodisnji junak utakmice) je se povrijedio na utakmici, pa mu zelim mu brz i uspjesan oporavak.



Dva rukometasa, imenjaka : Andelija i Adjulovic.

Sa dodjele priznanja "Derventsko srce" nasem treneru, profesoru Husi Jusufbegovicu.

I radi njih se okupljamo i nastavljamo tradiciju igranja rukometa na nasem igralistu: ekipa iz vremena kada je Ako predvodio derventske rukometase.