24.2.10

Derventski rukomet sedamdesetih godina

Godinama je rukomet bio omiljeni sport među Dervenćanima, koji su se u velikom broju okupljali na popularnom Partizanovom igralištu, a prava rukometna groznica” počela je da trese grad na Ukrini početkom sedamdesetih godina. Šetači na gradskom korzu sigurno se sjećaju velikog grafita, koji je godinama stajao na zidu pokraj stepenica uz Uglovnicu”, na kojem je bilo ispisano: „Mi se borimo – vi nas bodrite!”, a bio je posvećen rukometašima.   
        Jedino čime se ovaj klub, bogate rukometne tradicije, nije mogao pohvaliti bile su kvalifikacione utakmice za ulazak u savezni rang takmičenja. Tada je Dervenćanima nedostajalo samo malo snage i umijeća, ali i sportske sreće, da bi se domogli uspjeha. Interesantno je i to  da je derventska ekipa do višeg ranga takmičenja uvijek dolazila kao drugoplasirana. Tako je bilo i davne 1958. godine kada je RK Partizan (kako se klub ranije zvao) postao član  Jedinstvene republičke ligu BiH, nakon što je u kvalifikacionom turniru sa ekipama iz Doboja i Zenice zauzeo drugo mjesto.
      Sezonu 1970/71. godine derventski rukometaši počeli su kao jedan od favorita u Republičkoj rukometnoj ligi – sjever.  Prema najavama iz rukometnog saveza nakon ove sezone formiraće se Druge lige, a klubovi iz BiH trebali bi oformiti zapadnu skupinu Druge lige zajedno sa ekipama iz Hrvatske i Slovenije. Prvaci sjeverne i južne skupine republičke lige kvalifikovali bi se direktno, kao i drugoplasirana ekipa južne skupine, dok bi drugoplasirana ekipa iz sjeverne skupine republičke lige (u kojoj je bila Derventa) igrala kvalifikacije sa predstavnikom Slovenije. Derventa je na kraju jesenjeg dijela prvenstva dijelila prvo mjesto sa banjalučkom  Mladosti (slijedili su ih Premium, Gračanica i Bosnamontaža). Mrtva trka za prvaka lige se vodila sve do posljednjeg kola, do kada su Mladost i Derventa imali isti broj poena. Banjalučani su trijumfovali protiv dobojske Sloge, a Derventa je u Prijedoru doživljela ubjedljiv poraz od Bosnamontaže (36:18).


Okosnica ekipe, predvodjena trenerom Jusufbegovicem, koja je izborila de se RK Derventa od sezone 1974/75. takmici u Drugoj saveznoj rukometnoj ligi.







              U ljeto 1971. godine formirane su Druge savezne lige, a dogovoreno je da se od naredne sezone formira i Jedinstvena republička liga BiH. Na osnivačkom sastanku Liga odbora II savezne lige - zapad (juli 1971.) odlučeno je da ovu ligu u sezoni 1971/72. popuni ekipa koja bude uspješnija u kvalifikacijama između Dervente i Slovenj Gradeca. Prva utakmica je odigrana 7. avgusta 1971. godine na Partizanovom igralištu pred oko hiljadu gledalaca. Gostujuća ekipa, fizički bolje pripremljena, ostavila je veoma lijep utisak i sa neriješenim rezultatom napustila grad na Ukrini. Rezultat je bio 20:20 (12:9),  a za derventski tim su nastupili: Jaganjac, Glavaš, Pesah, Dodig, Pavlović, Z. Jusufbegović, Bahtijarević, Berbić, Mlinar, Omanović, Vojnović i Bošković.
        Sedam dana kasnije, u uzvratnoj utakmici (obje utakmice su bile povjerene sudijskom paru Mošnička i Jakupović iz Zagreba, koji su dosta korektno obavlili svoj posao), u dramatičnoj borbi do posljenje minute nije se znao pobjednik. Susret je završen minimalnom pobjedom domaćina od 14:13 (7:6), koji se zahvaljujući jednom golu prednosti kvalifikovao u Drugu saveznu ligu.
           Treba istaći da je Derventa 1971. godine dospjela i do osmine finala rukometnog kupa na nivou Jugoslavije, što je do tada bio najbolji plasman u kup takmičenju. Žrijeb je ekipi Dervente dodijelio ekipu Partizana iz Tržića, a pošto gosti nisu doputovali, Dervenćani su se plasiralu u četvrt-finale jugoslovenskog kupa. Zbog nedostatka finansijskih sredstava derventski  rukometaši ne putuju u Priboj, gdje su trebali da odmjere snage sa ekipom FAP-a i utakmicu gube službenim rezultatom.



             U 1971/72., desetoj sezoni postojanja Republičke lige – sjever, ambicije derventskih rukometaša su bile da se juriša na vrh tabele i ponovo kroz kvalifikacije pokuša izboriti plasman u Drugu saveznu ligu. Sve je išlo po planu, RK Derventa ubjedljivo trijumfuje na kraju sezone sa čak 7 bodova prednosti u odnosu na drugoplasirani Premium iz Bos. Broda. Ovoga puta protivnik Dervenćana u kvalifikacijama bio je prvak južne skupine Republičke lige, ekipa Zenice. Pred 3.000 gledalaca (juni 1972), Dervenćani su uvjerljivo savladali rukometaše iz Zenice sa 16:10 (8:4). Drugo poluvrijeme će ostati posebno u pamćenju po učestalim grubostima gostujićih igrača predvođenih Vražićem, a  tolerisanim od stane sudija. Čak ni ova solidna prednost nije bila dovoljna Dervenćanima da ostvare svoj dugogodišnji drugoligaški san, jer su u uzvratnoj utakmici poraženi sa 10:20. Razočarani navijači, koji su svoje miljenike u velikom broju pratili u Zenici, tvrde da je utakmica bila veoma loša i da su Dervenćani igrali slabo, kao rijetko kada. Za čitavo vrijeme utakmice, na prepunom stadionu Papirna”, padala je veoma jaka kiša.
            I naredne sezone 1972/73. derventski rukometaši su cijelo vrijeme vodili na tablici jedinstvene Republičke lige, ali su ipak dozvolili da Premium iz Bos. Broda uđe u Drugu  saveznu ligu. U mrtvoj trci za prvaka, kolo prije kraja, odlučivala je gol-razlika. Brođani ugošćuju Gradačac koji je došao sa mladom, rezervnom ekipom i  izgubio čak sa 23 gola razlike, što im omogućuje da preuzmu prvu poziciju i plasman u viši rang (Brođani su imali gol-razliku od +122, a Derventa +117). Trećeplasirani Srednjoškolac iz Jajca zaostajao je čak 7 bodova. Boje derventskog republičkog ligaša u toj sezoni  branili su: Jaganjac, Glavaš, Sotonica, Bahtijarević, Mlinar, Husedžinović, Jusufbegović, Vojnović, Janjić, Omanović, Tuzlić, Dokić i Bošković.
            U derventskoj ekipi nastaje rasulo. Od aktivnog igranja opraštaju se Bogdo Vojnović, Zijo Jusufbegović i Josip Glavaš, a Sejo Omanović odlazi na odsluženje vojnog roka. Na mjesto trenera Jusufbegovića dolazi prof. Marko Bodružić.


             U mjesecu  junu 1973. godine dva iskusna derventska rukometaša, Edo Bahtijarević i Josip Glavaš, pokreću školu rukometa. Za dvadeset pionira nabavljena je odgovarajuća oprema, a oni su oduševljeno trenirali i redovno nastupali u pauzama između dva poluvremena na utakmicama starijih kolega. Bila mi je čast da  budem jedan od polaznika te škole rukometa. Imali smo dresove sa reklamom Škola rukometa TOD Derventa” i male lopte sa likom Kalimera. Maskota” kluba bio je polaznik te škole i najmlađi od rukometne braće Memić, Adem – Žaba.  
            Sezonu 1973/74. godina Dervenćani, iako su veći dio prvenstva bili u prednosti nad glavnim konkurentima u Jedinstvenog republičkoj ligi BiH, Veležom i Radničkim iz Goražda, završavaju na drugoj poziciji sa samo jednim bodom zaostatka iza mostarskog Veleža. Za Derventu su u toj sezoni nastupala četvorica Borčevih igrača: Janjić, Pavlišin, Tuzlić i Petrović, a šansu dobijaju i mlađi igrači: Bošković, Živko  Kokić, Lupić i Dokić.
            Naredna sezona u Jedinstvenoj ligi BiH bila je u znaku Radničkog iz Goražda koji osvaja prvenstvo sa 8 bodova prednosti u odnosu na derventske rukometaše, a slijede ekipe Sloge iz Doboja i Sarajeva. Zahvaljujući reorganizaciji takmičenja na saveznom nivou  ove ekipe se  pridružuju ekipama Mehanike, Veleža, Bagata,  Bosne, Splita, Mladosti, Zenice i Premiuma u Drugoj saveznoj ligi - skupina zapad. Tada su postojale četiri druge savezne lige, a zapadnu skupinu su sačinjavale ekipe iz BiH i Hrvatske. Nastupa novo razdoblje sporta u našem gradu, koji je prvi puta dobio jednog drugoligaša. Vrijedi pomenuti i da je u jednom novinskom izvještaju iz mjeseca juna 1975. godine, kada je ponovljena prvenstvena utakmica sa Slogom, zabilježeno da Dobojlije do tada nikad nisu uspjele pobjediti u Derventi, a da Derventa punih sedam godina nije izgubila prvenstvenu utakmicu kod kuće.   

            Ekipu koja je ostvarila ovaj istorijski podvig, a pod vodstvom trenera Jusufbegovića, sačinjavali su: Bandić, Pesah, Živko i Goran Kokić, Haurdić, Vojnović, Dokić, Tuzlić, Husedžinović, Omanović, Čečavac, Lozert, Jegić i drugi.



18.2.10

Kao ptice kad nadju svoja jata

Jos dvije sedmice nas dijele do predstojeceg susreta Dervencana u Holandiji. Do tada, jos nekoliko fotografija koje sam napravio na nekoliko predhodnih druzenja :










14.2.10

“Brazilci” sa Partizanovog igrališta

Kada bi se sunce, na kraju svog širokog luka kojeg je pravilo oko našeg grada, tiho prikralo Motajici, rukometno igralište postajalo bi mjesto okupljanja zaljubljenika lopte. Prije treninga rukometaša popularno Partizanovo igralište privlačilo je mnoge sportaše, jer se tu igrao najbolji mali nogomet u gradu na Ukrini.
 I prije nego što bi se zakotrljala lopta na još toplom asfaltu igrališta, sa drvenih tribina krenule bi sportske priče i diskusije. Pretresle bi se sve aktuelne sportske teme, bacila bi se kost” na račun nekih od zagrijanih” navijača, prepričavale bi se sportske anegdote i neobične dogodovštine sa sportskih terena. I baš na tom mjestu, ko zna koliko puta, uživao sam u sportskim diskusijama koje bi, po običaju, poveli Ramo, Edo, Sado... a ostali rado prihvatili. Onaj, ko nije stigao da pročita sportsku štampu nije mnogo propustio, jer ovdje bi se pretresli svi najznačajniji događaji iz svijeta sporta.   

Dešavalo bi se da, u jeku diskusije, doleti lopta preko ograde i odskoči na igralištu. Bio je to siguran znak da s druge strane dolazi Šole, najčešće u pratnji Sanke i da počinje okupljanje majstora malog nogometa. Kao po dogovoru, kroz rupu u žičanoj ogradi kod hotela, pristizala bi i ekipa sa Rampe. Jedan za drugim, provlačili bi se: Zogo, Vašington, Ćule, Fudo... kao i njihovi vjerni pratioci predvođeni Harikom i Miralemom. Poslije bi, iz različitih pravaca, stizali: Hamdija, Nezir, Damko, Viđo, Nućo, Alija, Miro, Mahmut, Zlatko, Kemo, Ziki, Jure, Emin, Fehro, Mirso, Mensur, Mido, Zoki, Zenaid... i mnogi drugi, redovni i povremeni loptači. 


Krenulo bi zagrijavanje s loptom, većinom je to bila popularna igra u 6 metara”. Onaj ko bi primio gol, najčešće je za kaznu morao lajati (veži ga”, čuj Flokina al' laje” - čulo bi se sa tribina). Ponekad bi bila interesantna igra koja je zahtijevala puno više tehnike: odbojka” nogom, a ponekad samo jednostavno šutiranje lopte na gol, na koji bi obično stao Meho Mrkaljević.

I tek onda kada bi se, kroz onu istu rupu u ogradi od strane hotela, pojavio Ićo, značilo bi da igra može početi. Na drugoj strani terena Nućo, u svojim kultnim, platnenim patikama, žonglirao bi loptu, dok bi ga ostali požurivali: Hajde, jadan ne bio, da krenemo dok nije počeo trening rukometaša”. I po ko zna koji put, Prdek pokušava da se prošvercuje među igrače, završivši svaki put  kao prekobrojan. Teško je opisati sve one briljantne akcije, bilo je tu uvijek pregršt uspješnih driblinga i pasova.... pamte se Kemini udarci od koji su golmanima bridjeli dlanovi i tresle se prečke, Sankini startovi oko kojih bi se često dizala hampa, Ićina izuzetna tehnika baratanja loptom, Vašingtonova snalažljivost u šest metara, Ramine lopte što imaju oči”, Mirsini šutevi špicem, Alijino štopanje i prenošenje lopte, pa Zogine majstorije kad mu se lopta lijepila” za noge....


Na tom istom terenu nastali su legendarni komentari, koji su poslije našli svoju redovnu upotrebu u derventskom sportskom leksikonu: dao mu konjaru, okren’o ga u fildžanu, bila je to lančara, ode hesab k’o dizelka, jest ga čojk posl’o kod Age po ćevape, dao mu loptu u usta”... ali i kada bi lopta otišla preko ograde: spade čojku goblen sa zida, polomiste pritke od mohuna, eno se ćuko igra sa dušicom od lopte”... Kad god bi se neko trebao proglasiti igračem viška, redovno se govorilo: Možeš igrat - ako će ti Šemso svirat!"
Sudija ovdje nikada nije trebao, sporni prekršaji, uprkos paljevini” sa tribina, bili bi brzo regulisani. Igra bi se najčešće završavala tako što bi Ramo uštopao loptu negdje na sredini terena, okrenuo se prema protivnicima i rekao: Znate šta? Vi ste ovce za nas!” i lagano špicem odgurnuo loptu.

Bio sam redovan posjetilac ovih interesantnih partija malog nogometa, koje su demonstrirali Tekstilčevi veterani i ostali majstori loptanja. Pošto sam imao ključeve od svlačionica, uvijek sam im stavljao na raspolaganje mreže za golove, a nerijetko i svlačionicu sa tuševima. 


Dešavalo se da je nedostajao golman, pa bi to nezahvalno mjesto, ponekad, meni ponudili. A i meni je bilo pravo zadovoljstvo stati na gol i zaigrati lopte sa derventskim Brazilcima”. Nekada mi je to bila i obaveza”, jer i kada bih probao ostati u kući spremajući ispite, kroz otvorena balkonska vrata bi dopirali pozivi: Dačo, znamo da si kod kuće” ili Daj, odmori malo, podilkanićeš od učenja, napravi pauzu”... Eh, kako sam mogao da odolim?! Jednom sam čak imao čast da budem uvršten u ekipu koja je nastupala na tradicionalnom ponoćnom turniru u malom nogometu, a koji se igrao u Domu sportova u Bos. Brodu. Igrali smo dobro, bio sam rezerva Sudi, a ispali smo baš na onoj utakmici (kasno iza ponoći) na kojoj sam dobio šansu da branim (izgubili smo sa jednim golom razlike). Posebno mi je ostala u lijepom sjećanju i utakmica koja se igrala u pečeno jare u Aginoj kafani, a meni se progledalo kroz prste, jer sam bio jedini u ekipi koji nije imao status veterana.

Svakog ljeta sam u svom rodnom gradu. Pogled sa mog balkona pruža se na igralište. Nema više mojih Brazilaca” sa Partizanovog. Zarastao je prolaz kroz ogradu kod hotela, kroz koji nema više ko da prođe. I znam da je vrijeme odnijelo u nepovrat te lijepe dane. A ja, kao da se nadam da ću, bar još jednom, vidjeti Miralema kako zastaje na pola prolaza kroz ogradu skidajući klompu i rondajući, dok češe mjesto gdje ga je opekla žara. Ta žara danas peče u duši, jer bez njih je prazno i tužno moje igralište, a tišina boli, boli...

autor teksta ©  D. Delić Dačo

7.2.10

U srcu holandske ravnice


I ovoga marta Dervencani ce donijeti miris Ukrine u Brunssum, gradic na jugoistoku holanske provincije Limburg (smjesten na nekih sedamdesetak metara nadmorske visine). Nekada je ovaj kraj je bio poznat po rudnicima uglja, a danas je na tom mjestu velika vojna baza.

Ponekad me put dovede u ovo lijepo uredjeno mjesto interesantnih gradjevina, ukraseno lijepim parkom i bogato trgovinama.


Kazu da je Brunssum poznat i kao mjesto gdje se Holandjani okupljaju u velikom broju na poznatoj paradi folklora, festivalima i vasaru, ali je put par puta doveo i nas Dervencane u ovaj grad na nezaboravne veceri folklora iz nase BiH i druzenje uz najljepse sevdalinke.


Prosle godine, jedne kisne nedjelje, krstario sam limuzinom po belgijsko-njemacko-holandskoj tromedji. I nekako spontano, zaputih se u pravcu Limburga. Slijedim putokaz za Brunssum. Velim, idem jednostavno da vidim kako to mjesto izgleda, a saputnici me gledaju sa cudjenjem: "Pa, bili smo tu nekidan?!". A ja tvrdoglav, pa hocu da vidim kako izgleda taj gradic u nekim drugim, svakodnevnim okolnostima.
I bio sam u pravu, jer Brunssum ima i svoje drugo lice: tisina, nema onog do tada uobicajenog naboja u zraku kao kada sam prije ulazio u to mjesto, sve mi nesto strano: pokoji prolaznik, sve neki "normalni" ljudi, nijedan ne lici na vikinga... Svi pricaju neki tudji jezik, niko ne spreha nas, umjesto poznatih taktova Sejine muzike, otkucava sat na katedrali. Otkrivam i da je to jako lijepo i uredno mjesto, sa setalistem, lijepim ducanima, da ima najbolji kapucino u ovom dijelu Evrope. Pogotovo kad Emir casti. Naposlijetku, ni taj mi Emir nije nekako isti kao onaj sa skupa Dervencana.
U povratku prolazim pored kasina. Zatvoren. Svijetli crvena reklama, par parkiranih auta, svi istih tablica. Par metara dalje, cestu prelazi neki covjek sa bradom i dugom kosom. Ucinu mi se da je to Salem, kao da ce prici i reci mi: "Ma, vracaj se nazad u kasino, to ti samo bacamo ublehu da nema nikog... eno nas, svi smo tamo, cekamo te."
Skrecem za Kerkrade... i evo ga: "Aladinovo brdo"! U cetvrtoj brzini preko brda. Ustvari, tog brda i nema. Javlja se samo jednom godisnje, fenomen poput onih vaserskih leptirova sa starog mosta. Pa, zar i mi sami nismo fenomen?

Brunssum, gradic sa dva lica : jedno, kao sa ove slike gdje se sklanjam pod kisobran ove dame sa glavnog brunsumskog setalista, i drugo: kad se u njega uvuku toplina derventskog korza i ona vecernja sumaglica Ukrine.

5.2.10

U susret Holandiji

Kao i predhodnih godina, prvi vikend u martu protece u tradicionalnom susretu Dervencana U Holandiji. Docek nasih sugradjana iz svih krajeva svijeta (prosle godine bili su prisutni Dervencani iz 14 zemalja, sa 4 kontinenta) predvidjen je za petak, 5. marta, u sali “Ter Waerden” (Sportlaan 1, 6374 CM Landgraaf, NL). U istoj sali ce u subotu u 13 sati biti odigran i turnir u malom nogometu.
Glavno okupljanje ce biti u subotu, 6. marta, sa pocetkom u 16 sati u sali Casina Brunssum (Treebeekplein 133-134, 6445 VK Brunssum, NL).
Dervencane ce zabavljati orkestar Seje Krunesica - Trumana.


Podsjecanje slikom na neke od predhodnih susreta Dervencana u Holandiji:










1.2.10

Srescemo se opet i ovoga marta


U susret Holandiji

Srescemo se opet ovoga marta
u srcu holandske ravnice,
kao ptice kad nadju svoja jata
dragog nam grada ispod Motajice.

Stimaju se zice, neki stari zvuci
bude sjecanja u usnuloj dusi,
poletjece pjesma na krilima noci:
“nocas neko tiho ulicom pjevusi”.

Derventa nocas u nama zivi
i duh njen svuda nas prati,
njena djeca uvijek smo bili,
a ona uvijek nasa mati.

Tu se srelo staro drustvo jedno,
u srcima nasim jos Ukrina tece
i zora se s nama raduje zajedno,
eh, sto nije vjecno ovo ludo vece.

Putevi nas vode na sve strane svijeta,
svako gazi svoju trnovitu stazu
cekajuci sunce bosanskog ljeta,
druzenje i radost julskih susreta.

autor © Damir Delić Dačo




Ovu pjesmu posvecenu predstojecem skupu Dervencana mozete poslusati u izvedbi Seada Mesica na slijedecoj internet adresi:


http://www.box.net/shared/ysu0zzxu65