Podmladak RK Derventa

Kao rijetko koji klub, RK Derventa se mogao pohvaliti svojom školom rukometa, koja je bila pravi rasadnik talenata i iz koje je prva ekipa popunjavala svoje redove.  Da bi mladi igrači stekli potrebno iskustvo, podmladak kluba je bio uključen u redovan sistem takmičenja: među seniorskim ekipama u ligi Sjeveroistočne Bosne ili u regionalnoj juniorskoj ligi.

Posebno je bila kvalitetna ekipa Dervente II koju je, u prvoj polovini sedamdesetih, vodio trener Josip Glavaš. Ekipa se takmičila u Zonskoj ligi sjeveroistočne Bosne. Sačinjavali su je mladi igrači, iako su ligu činile ekipe sastavljene od seniorskih i iskusnih rukometaša. Na „vrućim terenima” Modriče, Teslića, Banovića, Brčkog... mladi igrači sticali su svoja prva igračka iskustva. Dervenćani su bili prihvaćani sa oduševljenjem i respektom na gostovanjima, jer su demonstrirali lijep i moderan rukomet. Bila je to generacija Halilovića, Slijepčevića, Pudića, Mijatovića, Delića, Memića, Elezovića, Nujića, Bodića, Gadže, Pantića i drugih.

Klub je svake godine slao svoju pionirsku i juniorsku selekciju na regionalno i republičko takmičenje. Najveći uspjeh derventskog podmlatka zabilježen je u januaru 1981. godine kada su derventski juniori učestvovali na saveznom juniorskom prvenstvu u Skoplju, zajedno sa ekipama: domaćina Vardara, Crvenke, Aero Celja, Železničara iz Niša, Kolinske-Slovan iz Ljubljane, Božura iz Gnjilana i Lovćena iz Cetinja. Dervenćanima je pripalo sedmo, pretposljednje mjesto. Derventske juniore vodili su trener Drago Glavaš i tehniko Đurović, a ekipa je igrala u sastavu: Kantardžić, Beganović, Delić, Ravlić, Sirovina, Cakić (proglašen najboljim golmanom turnira), Kljajić, Jerković, Memić, Huseinović, Halilović i Tomas.

Pod pokroviteljstvom derventske SOFK-e, sredinom sedamdesetih godina, bila je pokrenuta i škola rukometa koju je pohađalo 75 polaznika.

Rukomet je bio jako popularan i na Malim olimpijskim igrama, naročito među osnovcima. Nezaboravni su bili dueli muških ekipa „Tesle” i „Čelara”, neizvjesni, uz veliko bodrenje drugova iz školskih klupa. U ženskoj konkurenciji posebno su bili interesantni dueli učenica iz  Žeravca i Modrana. Za veliki trud u popularisanju rukometa među osnovcima, naročito osamdesetih godina,  treba istaći imena Rate Dodiga i Ivana Leke, te prvog čovjeka derventske SOFK-e, Pave Bandića.

Pošto sam i sam pripadao podmlatku RK Derventa, u mojoj sportskoj sehari sačuvane su uspomene na neka od tih takmičenja,  a naročito pamtim dva.

Prvo,  19. juna 1977. godine kada se u Doboju natjecalo sedam ekipa na republičkom prvenstvu za pionire. Učestvovali su mladi rukometaši Krivaje iz Zavidovića, Viteksa iz Visokog, Sloge iz Doboja, Mladosti iz Banja Luke, Radničkog iz Goražda i Dervente. Dervenćani su imali dosta uspjeha i zauzeli su drugo mjesto pošto su u finalu poraženi od Viteksa rezultatom 15:12. Do finala su došli pobjedama nad ekipama Krivaje i Sloge, identičnim rezultatom 16:11. Nesnosna vrućina i igranje utakmica po najvećoj zeži spriječili su pionire svih ekipa da pokažu ono što su u svojim školama naučili. Ekipu Dervente je predvodio trener Pipić, a igrali su: Delić, Kljajić, Sirovina, Omanović, Ravlić, Cakić, Huseinović, Kantardžić, Bodulović, Popović i Havić.

Drugo, 14. juna 1980. godine kada su juniori RK Derventa, zajedno sa ekipama Mladosti iz Bos. Broda, Sloge iz Doboja i Krivaje iz Zavidovića, učestvovali su na kvalifikacionom međuopštinskom rukometnom turniru u Doboju, koji je organizovan u okviru juniorskog prvenstva BiH. Mladi derventski rukometaši, koje je preuzeo Drago Glavaš, na ovom veoma jakom turniru izborili su drugo mjesto i na taj način obezbjedili pravo učešća na finalnom turniru za juniorskog prvaka BiH.

U prvom susretu sa ekipom Mladosti mladi derventski rukometaši izborili su pobjedu rezultatom 14:4. Nakon toga očekivao ih je susret sa prvakom iz predhodne godine, Slogom iz Doboja. Nakon vrlo dobre igre, Dervenćani su izborili još jednu vrijednu pobjedu vrlo visokim rezultatom 15:6. Umorni od predhodna dva susreta, juniori Dervente nisu mogli da se ozbiljnije suprostave veoma dobroj ekipi Krivaje, pa su treći susret izgubili rezultatom 19:9. I pored ovog poraza, nade derventskog rukometa stekle su pravo da učestvuju na finalnom turniru.

Dervenske mlade rukometaše trenirali su i na njih prenosili svoja igračka iskustva, nekadašnji igrači: Josip Glavaš, Edo Bahtijarević, Midhat Pipić, Rato Dodig, Besim Sinanović, Drago Glavaš, Suad Slijepčević, Živko Kokić, Mojika Pesah, Mensur Bakalbašić, Duško Bošković i drugi.

Tokom dugog niza djelovanja i postojanja, čitava jedna plejada mladih i talentovanih momaka prodefilovala je kroz podmladak rukometnog kluba i bilo bi jako teško sjetiti se svih imena, ali ću bar pokušati, po sjećanju, da nabrojim neke od njih: Mario Gadža, Vladimir Lazić, Denis Bodić, Vlado Lovrić, Darko Pantić, Šabo Mustafić, Perica Jerković, Emir Cakić, Ivica Soldo, Dražen Jerković, Hilmija Memić, Zoran Sirovina, Goran Kantardžić, Mića Sedlić, Selver Omanović, Damir Delić, Zoran Bodulović, Zdravko Popović, Mehmed Bašić, Antonio Samardžić, Nusret Hadžić, Mirza Havić, Zlatko Ereš, Vanja i Slaven Pudić, Zdravko Čečavac, Osman Osmanagić, Vanja Dujaković, Vlado Mačak, Edin Ajkić, Izet Elezović, Samir Avdagić, Dario Đulbić, Alen Talić, Nedžad Zubčević, Predrag Krpo, Zemir Osmandžiković, Damir Hasičić, Sanjin Pipić, Denis Avdičević, Zoran Sekulić, Boris Perić, Jasko Ramadanović, Elvir Avdagić,  Andrej Simić, Damir Ališahović, Miro Barišić, Amer Mrkaljević, Igor Maras, Vjeko Kuzmanović, Mario Opačak…

Nekoliko sličica iz moje rukometne sehare:

Profesor Huso me pozvao da se priključim pripremama derventskih rukometaša na Babinom Brdu, 1981. godine i obećao da ću biti najspremniji rukometni sudija. Da se nije šalio, govori i ova slika sa jednog od treninga: Nakić, S.Mijatović, Grgić, Mlinar, D.Delić, Bošković, Samardžić, Alijagić, Kajasa, Halilović i trener Jusufbegović.

U februaru 1985.godine, rukometaši su proveli pripreme u istarskog gradiću Umagu, u čije je redove tada prešao i moj brat Edo (trener ekipe je bio Červar). Slika i novinski članak sa jedne od pripreminih utakmica sa ekipom Istraturista koju sam ja sudio.

Sa juniorskog prvenstva za rukometaše 1986.godine, u kojem su u finalu igrali Sloga iz Doboja i Borac BL (17:18), a ovu veoma kvalitetnu i zanimljivu utakmicu uspješno smo odsudili Zlatko Ereš i ja. Za ovu priliku, RK Derventa je Zlatku i meni, kao predstavnicima derventskog rukometa, poklonila sportsku opremu.

Derventa, kolijevka rukometa

Istorija sporta pamti više igara koje su bile slične i predhodile današnjem rukometu: handbool u Danskoj, hazena u Češkoj, torlball u Njemačkoj itd. Rukometni analitičari išli su i puno dalje tvrdeći kako su podno Olimpa stari Grci bacali rukama nešto što je bilo nalik lopti, citirajući čak i neke dijelove Homerove „Odiseje”  koji govore o tome. Ali jedno je sigurno - rukomet u formi kakav se danas upražnjava nastao je u Danskoj krajem 19. vijeka, a  iz Danske se igra proširila na Švedsku i Njemačku.

       U početku se igrao veliki rukomet na nogometnom igralištu sa po jedanaest igrača. U Češkoj je početkom 20. vijeka nastala hazena, a koja je bila popularna i na našim prostorima. Ekipe su brojale po 7 igrača i cilj je bio da se lopta rukom ubaci u dosta uska vrata.

       I u gradu na Ukrini rukomet je prolazio različite faze, imao svoje učitelje koji su sa velikom ljubavlju popularizovali ovaj sport među derventskom mladosti. Doduše, nema podataka da se u Homerovo vrijeme po derventskim merajama „hitala lopta”, ali zahvaljući Bogdanu Cuvaju dolazimo do veoma interesantnih podataka o ovom sportu u našem gradu. Ovaj poznati sportski radnik je u vrijeme svog službovanja u Slavonskom Brodu, od 1933. do 1939. godine, pokrenuo osnivanje hazena družina u Slavoniji i BiH. Cuvaj je bio i jedan od inicijatora hazena-družine u Derventi, gdje je povremeno dolazio i trenirao hazenašice zajedno sa suprugom Zdenkom Tonković-Cuvaj, koja je bila reprezentativka Jugoslavije. 

       Hazena se igrala na igralištu pravougaonog oblika, dimenzija 45x30 metara, koje je bilo podijeljeno na tri polja (po 15m), tako da su se golman, bekovi, središnji igrači i napadači mogli kretati samo u ograničenom dijelu igrališta. Postor namijenjen samo kretanju golmana (s polumjerom od 6 m), gol (dimenzije 2 x 2,4 metra) i ograničeno vrijeme trajanja igre (dva poluvremena od po 25 minuta), veoma su slični savremenom rukometu. Ekipa se sastojala od 7 igrača (golmana, jednog beka, dva srednja igrača i tri napadača).

          U knjizi „Hazena u BiH” (1977. godina),  autora Bogdana Cuvaja, opisuje se osnivanje dviju najpoznatijih hazena družina u našem gradu: „Jabotinsky” i „Građanski”. O tome Cuvaj piše: 

              „Ni najupućenijim sportskim radnicima u rukometu nije bilo poznato da je tadašnje malo mjesto Derventa bilo sigurno prvo u Bosni i Hercegovini, a istovremeno i među prvima u našoj zemlji, koje je u svojoj sredini imalo rukometnu družinu, kako se hazena u prvim godinama nazivala, zahvaljujući svom mještaninu Stanislavu Bienu, koji je nakon položene mature započeo studij na mašinskoj tehnici u Brnu (ČSSR).

             Već u prvoj godini svog studija u Brnu imao je mladi Bien prilike da tamo upozna i da aktivno sudjeluje u jednoj novoj igri, nazvanoj hazena. Ova je u to vrijeme bila u Čehoslovačkoj vrlo popularna, jer su je igrali kako muškarci tako i djevojke. Shodno dogovoru sa ostalim kolegama iz Jugoslavije, koji su studirali u Brnu, da će po dolasku svojim kućama za vrijeme ferija nastojati ovu igru uvesti i među našom ženskom omladinom, mladi i ambiciozni student Stanislav Bien po dolasku u Derventu, gdje su boravili njegovi roditelji (otac dr Ignac Bien), dao se odmah na posao.

               U okviru postojećeg Židovskog nacionalnog društva u Derventi, gdje je djelovala sekcija za tjelovježbu, osnovano je na prijedlog Stanislava Biena žensko rukometno i gimnastičko odjeljenje. Ta činjenica zabilježena je u tjedniku „Židovska svijest”, Sarajevo, br. 90. 24.09.1920. u kojem je objavljeno da je u referatu o tjelesnom odgoju u društvu, podnijetom na sjednici uprave društva od 14.08.1920. podnesen izvještaj da se tjelesnom odgoju omladine za čitavo vrijeme ferija posvećivala velika briga. Referat sadrži i obavještenje da je zahvaljujući studentu Stanislavu Bienu osnovano žensko rukometno i gimnastičko odjeljenje, koje je imenovani za cijelo vrijeme ferija vodio i podučavao. Postignut je priličan uspjeh, tako  da su bili pozvani i neki klubovi na prijateljske utakmice, koje će se još te sezone održati. Ovo odjeljenje, završava taj članak, biti će nakon odlaska S. Biena na nastavak studija predano na daljnje rukovođenje Leonu J. Pasachu, kojega je dotadašnji učitelj u tu dužnost uputio.  U međuvremenu se omladinska sekcija navedenog društva osamostalila i nastavila djelovanje pod imenom Židovsko omladinsko udruženje „Jabotinsky”.

        Svakako da je za Derventu, koja je dvadesetih godina živjela patrijarhalnim životom, bila najveća senzacija kada je 17.10.1920. odigrana prva javna rukometna utakmica između domaće družine „Jabotinsky” i ŽOSD „Makabi” iz Slavonskog Broda. Pobijedile su Brođanke sa 16:5, ali sva Derventa još je dugo govorila o senzaciji, da djevojke igraju loptom poput mladića u nogometu. Dana 31.10.1920. odigrana je revanš utakmica, pa su i tom prilikom pobijedile Brođanke sa 13:1.

            U proljeće 1921. (tokom mjeseca aprila) gostovala je u Derventi i družina ŽSK „Bar Kohba” iz Sarajeva, koja je sa 16:0 otpravila domaće. Izgleda da je taj visoki poraz negativno djelovao na igračice rukometa u Derventi, a osim toga se još u znatnijoj mjeri osjećala odsutnost Stanislava Biena, tako da je uskoro ova rukometna sekcija obustavila rad, a igračice su nastavile svoju sportsku aktivnost u gimnastičkom odjeljenju.

                 Nakon prekida od 14 godina osnovana je u Derventi u proljeće 1934. godine ponovno hazena-sekcija i to u Sportskom klubu „Građanskom”. Glavni inicijator za osnutak hazene bio je agilni predsjednik kluba Ruždija Džemaludin, dok je prvi novi učitelj hazenašica bio Slavko Pudić, tadašnji igrač nogometne momčadi ovog kluba.

               Kao i u mnogim drugim mjestima, tako su se i u Derventi, u vezi sa ponovnim djelovanjem novoosnovane hazena sekcije, opet pojavile poteškoće, premda se to događalo u 1934. godini, dakle nakon punih 14 godina što su djevojke u našim krajevima prihvatile ovaj sport za žene. Roditelji djevojaka, koje su se oduševile za ovu igru, branili su svojim kćerkama da javno nastupaju i ta je činjenica bila razlog da se hazena-sekcija nakon ponovnog djelovanja od preko dvije godine morala opet likvidirati.

                Upravo niže navedeno sjećanje prve kapetanice hazene „Građanskog” Mile Skender–Pudić najbolje ilustrira prilike i shvaćanja roditelja tih mladih djevojaka da se bave ovom granom sporta.

          „Dobro se sjećam”, započinje Mila svoje izlaganje, „kako je nama igračicama, naročito u samom početku, bilo otežano dolaziti na treninge, jer smo se morale skrivati ne samo od nastavnika u školi, već i od naših roditelja, koji nisu dozvoljavali da mi djevojke dolazimo na sportsko igralište. Tako sam i ja roditeljima zatajila kada smo imale prvi javni nastup (bilo je to 22.07.1934.). Međutim, moja majka je ubrzo doznala nakon početka utakmice da i ja sudjelujem u igri, pa je dotrčala sva uzrujana na igralište te me nagovarala, a i konačno odlučno pozivala da napustim igru i da se klonim te „sramote” kako su roditelji nazivali hazenu, obećavajući mi sve moguće ukoliko odustanem i napustim teren. Međutim, kao igračica – bila sam vratarica, a k tome i kapetanica družine – nisam smjela napustiti svoje drugarice u igri, pa ovog puta iznimno nisam mogla udovoljiti zahtjevu i pozivu majke. No, s vremenom i nagovaranjima ipak je konačno popustila, tako da sam nakon stanovitog prekida mogla započeti sa sportskim radom”.

              Kada su te prepreke bile ipak donekle prebrođene, a igračice marljivim vježbanjem lijepo napredovale, zapala je hazena-sekcija u jaču krizu iz koje se više nije mogla izvući. Vrijedni i agilni učitelj igračica Slavko Pudić bio je službeno premješten u Tivat početkom oktobra 1934. godine. Kapetanicom družine izabrana je Marženka Štolpa-Palijan, koja je držala igračice prvo vrijeme na okupu, te se jedina brinula i tražila sposobnog nasljednika prvom treneru, no taj se, na žalost, nije mogao naći. Tako su igračice ostale prepuštene same sebi. Ogromna volja postojala je i dalje, no treniralo se kako su same igračice smatrale dovoljnim. Nastale je ne samo stagnacija već vremenom i pad, što se nakon godinu dana takvog „životarenja” odrazilo i u smanjenoj volji i sve neredovitijem pohađanju treninga.

            Konačno se pronašao i nasljednik trenera Pudića u osobi druga Ajerle, ekonoma u bolnici, no ni ta činjenica nije mogla vratiti igračicama ono prvobitno oduševljenje. Zabilježeni su nastupi SK „Građanskog” 22.7.1934. u Derventi protiv jedne od najjačih hazena družina „GŠK Marsonije” iz Slavonskog Broda. Bio je to prvi javni nastup, pa su domaće susret izgubile sa 2:16 (1:9). Odigrana je i uzvratna utakmica nakon mjesec dana, i tom prilikom je hazena „Građanskog" pokazala svoj napredak izgubivši u Slavonskom Brodu sa 1:11.

            Da bi gledaocima hazene u Derventi prikazali vrhunsku igru hazene, priređena je 21.4.1935. propagandna utakmica reprezentacija: Zagreb – Slavonski Brod, koja je završena rezultatom 19:3 za Zagreb. Prema objavljenim izvještajima u štampi, ta je igra upravo oduševila igralište, koje je zabilježilo rekordnu posjetu.

         Hazena-sekcija odigrala je tokom 1935. godine više utakmica, no zabilježen je tek rezultat utakmice u Sl. Brodu protiv „ŠK Viktorije" 17:2 (8:2) za Brođanke. Osim toga, sudjelovala je hazena-družina „Građanskog” i u prvenstvenim natjecanjima Brodskog Hazena Podsaveza („Građanski" je bio uvršten u grupu sa klubovima iz Slavonskog Broda: Viktorija, Marsonija, Brodski SK i Borac iz Podvinja), međutim svi ti klubovi bili su prejaki za mlade i neiskusne igračice iz Dervente.

            Prema sjećanju kapetanice družine Marženke Štolpa-Palijan, hazena „Građanskog” se rasformirala jer su roditelji, i to uglavnom majke, branili svojim kćerkama da se bave ovim sportom, pa tako nisu mogle nagovoriti i privući u klub zamjene koje bi trebale zamjeniti neke igračice, koje su se udale i napustile hazena-sport. Tako nije preostalo drugo već da hazena sekcija krajem 1935. godine likvidira.

             Naročito su se istakle u družini „Građanskog” slijedeće igračice: Slavica Bamburač, Vuka Grujić, Ljuba Kemenović, Milena Radić, Nevenka Radić, Mila Skender-Pudić, Dobrila i Vera Šparavalo, Lepa Vasilić i Marženka Štolpa-Palijan.”  

Bogdan Cuvaj

Derventski rukomet osamdesetih godina

Nakon dvije sezone provedene u Međurepubličkoj rukometnoj ligi BiH - Vojvodina, Derventski rukometaši su u sezoni 1981/82. izborili plasman u Prvu B saveznu rukometnu ligu - Zapad, čiji član ostaju sve do 1984. godine.

U sezoni 1980/81. godina, posebno interesantan duel bio je između ekipa Dervente i Bosnamontaže, koju je tada vodio Arslanagić. Obje ekipe su u narednoj sezoni izborile pravo takmičenja u Prvoj B ligi.

Na kraju sezone 1983/84., ekipe Borca, Dervente i Inlesa napuštaju takmičenje u Drugoj saveznoj ligi - Sjever (nekoliko predhodnih sezona, ova liga se zvala Prva B liga), a RK Derventa nastavlja da se takmiči u Međurepubličkoj ligi.


Nekoliko novinskih izvještaja sa utakmica RK Derventa:

U sastavu ekipi Dervente je bio i tadašnji trener Arslanagić, ali nije ulazio u igru.

Odlična posjeta derventskih navijača na utakmicama koje je, kao domaćin, RK Derventa igrala u Bos. Brodu (zbog nedostatka dvorane). Na ovoj utakmici za Rovinj je nastupao derventski golman Jegić.

Oproštajna utakmica derventskih rukometaša koji nisu uspjeli da se u Rijeci domognu pobjede i izbore opstanak u Drugoj saveznoj ligi.

RK Derventa, od 1989. godine, ponovo igra u Drugoj saveznoj ligi – sjever, koju su sačinjavale veoma kvalitetne ekipe iz BiH, Srbije i Vojvodine.

Dervencani u Holandiji 2010 (part VI)

Sa ovom sestom serijom fotografija zavrsava se foto-prica o jos jednom lijepom susretu koji ce sigurno ostati jos dugo u sjecanjima svih nas koji smo, tog prohladnog martovskog vikenda, na najljepsi nacin druzili se i veselili.

The End... i do slijedeceg susreta.

Putevi nas vode na sve strane svijeta,

svako gazi svoju trnovitu stazu

cekajuci sunce bosanskog ljeta,

druzenje i radost julskih susreta...

Dervencani u Holandiji 2010 (part V)

"Jos se sjecam mjesta gdje sam rodjen..." bila je pjesma koja obiljezila ovaj susret, a Rusmin Madesko i njegova ekipa su nam prezentirali the best of rock&roll.

Vrijeme je za Derventa rock.

Siki i ja smo se slozili da oskar za najbolju kostimografiju odlazi u Svedsku, za Sukija.

Momacka fotka: Porobici.

Bare i ja

Ovo je najsportskija fotografija: Slavko, Milada i Boris.


Njemacko-englesko-svedska kombinacija.

Stize Heer Aladin Van K.

Dervencani u kolu.


Cober za bubnjevima.

Dervencani u Holandiji 2010 (part IV)

Svaki put kada se Dervencani nadju negdje na okupu, druzenje pocinje pjesmom "Kad pogledam sa Rabica vidim divan grad...". Nijedna slika ne moze docarati atmosferu kada je prepuna sala horski prihvatila ovu pjesmu koju je Sejo zapoceo.

Utisak je da je ovaj skup pratila do sada najbolja i najraznovrsnija muzika, predaha gotovo i da nije bilo, a na podiumu za igru igralo se, plesalo i pjevalo dugo u noc. Posebno je interesantno da su oni mladji, od kojih mnogi gotovo i da ne pamte Derventu i domovinu, znali da otpjevaju gotovo sve pjesme- cak i one koje su bile popularne prije tri-cetiri decenije.

Iako je u sali bila i kuhinja gdje su mnogi odlazili po cevape, Samirovo i Jaskovo drustvo vise je voljelo iskoristiti predah uz tradicionalnu mezu.

Susreti & osmjesi...

Eso - nekadasnji bubnjar Simplexa, predstavio se dervenskoj publici i pokazao da i poslije vise od tri decenije majstor ostaje majstor.

Susret Dervencana u Holandiji 2010 (part III)

"Svud po svijetu pjevaju se pjesme, Dervencani jedni druge nadju, svud po svijetu plove sjecanja, sjecanja sto ih kupa Ukrina"...


Ma, nek' se plese...

Bolje sjeda nego "Lasko".

U subotu, iako malo "teskih" nogu, poigralo se i lopte u sportskoj dvorani. Rezultat niko nije brojao, vazno je bilo ucestvovati. Iako je kod nekih igraca radijus kretanja bio "k'o u brisaca od fice", dresovi su bili prilicno natopljeni znojem.

Za svakim stolom prica i osmjeh (Suki, Enver, Siki i ja).

Nasko i Bruno

Predstavnici Belgije i imenjaci na samitu Dervencana.

Dok smo se mi druzili i zabavljali, nasa vrijedna Aida je organizovala skupljanje humanitarne pomoci.

Cober je napravio promociju novog CD-a sa devet pjesama nasih derventskih muzicara, a koje je podijelio ucesnicima susreta.