Nakon igranja hazene, tradicija njegovanja rukometnog spota među
ženskom omladinom u našem gradu došla je
ponovo do izražaja i 1957. godine, kada ženska rukometna ekipa Dervente bilježi
značajan uspjeh i osvaja drugo mjesto u Bosni i Hercegovini. Interesantno je da
su iste igračice nastupile i u takmičenju u odbojci, u kojem su bile prvakinje.
Ovu sjajnu generaciju derventskih sportašica predvodile su: Minka Kondžić,
Marica Opačak, Zlata Avdagić, Amira Muftić, Vera Sokolić, Mara Puljić, Sofija
Voronjecki, Nada Đurić, Natka Šeremet (poznata i po tome što je, poslije,
vodila ženski rukomet u Zenici) i Rahima Zubčević.
U godinama koje su slijedile popularnost
i kvalitet muškog rukometa su neprestano rasli, ali se i među ženskom omladinom
njegovao dosta dobar rukomet. Među igračicama koje su pronijele slavu ženskog
rukometa treba istaći slijedeća imena: Džemila Penava, Emira Čerimagić, Sabira
Mustafagić, Kata Opačak, Marica Skoko, Ljilja Varenika, Šitka Grbić, Olivera Radić,
Šaćira Kapić, Marija Pejakić, Nađa Osmanagić, Gordana Stanović, Nerka Mulabegović, Sena Poljac, Marija Dujmović, Zeničanin, Pinjagić,
Zorica Olujić, Mina Havić, Mirjana Damjanović i druge. Trener je bio Pero
Vojnović.
Naš grad je 1963. godine bio domaćin
turnira republika i pokrajina. Ženska ekipa Partizana se takmičila u Tuzlanskoj
zoni sa ekipama Željezničara iz Doboja, Slobode iz Tuzle, Partizana iz Lukavca,
Lokomotive iz Brčkog i Partizana iz Živinica. Dervenćanke su bile u gornjem
dijelu tabele.
Ove lijepe sportske dane u našem
gradu najbolje opisuje nekadašnja derventska rukometašica Šitka Grbić: „Bila su to lijepa vremena za koja me vežu još
ljepša sjećanja. Tada su u muškom rukometu bili popularni Jusufbegović, Arslanagić,
Vojnović, Bjekić i ostali (neka mi oproste oni što ih nisam nabrojala), a među
mojim rukometašicama posebno su se isticale: moja školska drugarica Džemila
Penava (kasnije udata Berbić), Kata Opačak,
Sabira Mustafagić, Danica i Gina sa Rabića, Nerka Mulabegović… Džemili i
meni su nudili da nastupamo za tadašnju reprezentaciju Hrvatske, a bile smo
pozvane i na razgovore u Sl. Brod. Puno poslije su nam se pridružile Olivera
Radić, Mina Havić i druge mlađe rukometašice. Ma, bilo je lijepo, prelijepo...
sretna vremena i nezaboravno druženje”.
O ovom vremenu svjedoči i Šitkin školski
drug, poznati rukometaš Zvonimir Bjekić – Conto: „Među derventskim rukometašicama, po vrhunskom
talentu i sportskoj svestranosti, posebno se isticala Džemila Penava. Džemila
je bila pravi sportski tip, svestrana - čak je i nogomet znala zaigrati. Bila
je kandidat za omladinsku reprezentaciju koja se tada pripremala u Derventi.
Izvanredne partije koje je pružala na golu dovele su je i do dresa
reprezentacije BiH na prvenstvu republika održanom u Derventi. Tada je Bosanski
Brod imao veoma dobrog golmana, koji je bio prvi golman u BiH. Međutim, Penava
se mlada udala i njena uspješna sportska karijera je prekinuta. Po meni je Nerka Mulabegović
bila najbolja igračica. Kata Opačak je
bila jedna od boljih derventskih rukometašica. Udala se za nekadašnjeg igrača
Dervente Nikicu Merlovića, kojeg pamtim kao veoma finog igrača, čovjeka koji je
bio drag cijeloj ekipi, a krasila ga je upornost i imao je veoma dobar šut.
Nešto mlađoj generaciji pripadala je Olivera Radić, takođe smo išli zajedno u
školu, a bila je ljevak i jako dobar šuter.”
Ženski rukomet osamdesetih
godina nije se igrao u Derventi, ali je u Žeravcu djelovala
ekipa Mladosti koja se takmičila u Republičkoj ligi – sjever. Pošto sam u to vrijeme
bio sudija i u njihovoj ligi, mogu reći da je ovaj „mali, simpatični klub kod Dervente” (kako su ga
svi zvali) uživao veliki respekt među
takmičarima i svi su isticali gostoprimstvo na koje su nailazili na utakmicama
u Žeravcu. Radili su u skromnim uslovima, krasili su ih kolektivna igra i fer-plej, a dvojac Jeleč–Leko je sa puno
ljubavi i entuzijazma vodio ovaj klub. Među igračicama posebno su se isticale:
Jovičić, sestre Marić, sestre Zirdum, sestre Marijić, Trifunović, Kojić,
Opačak, Kupres, Kozak, Marušić, Stjepanović, Plavšić, Gavran, Vukoje, Rebac, Đurđević, Karlović, Šokić,
Krajinović, Jerković i druge.
U tom periodu ekipa Bosne iz Bos.
Broda imala je veoma dobru ekipu u Drugoj saveznoj ligi. Među njenim najboljim
igračicama bila je naša Dervenćanka Mina Havić, a poslije su njenim stopama
krenule i neke rukometašice iz Žeravca (Jovičić, Trifunović i druge).
Radi
popularizacije rukometa među ženskom omladinom neke utakmice ovoga kluba su igrane
i u sportskoj dvorani u Derventi. A djevojke iz Dervente su rado praktikovale ovaj sport u okviru Malih olimpijskih
igara i Radničkih sportskih igara.
Još ponešto iz moje rukometne riznice:
Tradicionalno se u gradu na Ukrini održavao izbor za najbolju sportašicu, sportaša i sportski kolektiv godine, gotovo redovno su derventski rukometaši proglašavani najboljim, a RK "Derventa" je u više navrata dobio titulu najuspješnijeg sportskog kolektiva u gradu, o čemu svjedoče i ovi novinski članci.
Pod pokroviteljstvom derventske SOFK-e, sredinom sedamdesetih godina, bila je pokrenuta i škola rukometa koju je pohađalo 75. polaznika (imao sam čast da budem jedan od polaznika te škole).
Osim draži koje su ljubiteljima rukometa donosili prvenstveni mečevi, derventska publika je često imala priliku pratiti i veoma kvalitetne pripremne utakmice i turnire.
