Godinama sam običavao da prvog januarskog popodneva prošetam do Caparika starom
prugom, kojom je nekada milio „ćiro” - trom i spor, baš kao i moj korak
poslije novogodišnjeg slavlja. Hvatao sam malo svježeg zimskog zraka,
boreći se sa mučninom koja nije napuštala želudac. Pomalo zamagljenih očiju od sati
provedenih u dimu, izbjegavao sam zaleđene barice, kojih je na tom putu bilo na
pretek. Vladala je neobična tišina remećena samo rijetkim cvrkutom promrzlih vrabaca iz
međa, koje su se nizale duž nekadašnje pruge, lavežom pasa koji su se čudili rijetkom
prolazniku ili graktanjem vrana koje su čeprkale po okolnim njivama i nestajale u
pravcu obližnje hrastove šume.
Promrzlim rukama otvorio bih vrata na
kući moje nene, koja bi me uvijek sa osmjehom dočekivala. Sjedeći na tronošcu, laganim pokretima ruku, okretala je šiš iz kojeg je
mirisala kafa. Kad bi me ugledala na vratima, hitrošću na kojoj bi joj
pozavidjeli i puno mlađi, primila bi me, ta draga starica, u svoj zagrljaj
ponudivši mi komad slatke stambolke, koja se pekla u rerni. Ni sve guščije paštete, ni svi
kavijari svijeta, ne mogu zamijeniti miris tek popržene kafe u šišu, ni slast
stambolke u mojoj duši. Sa svakim zalogajem te skromne poslastice bistrilo bi
se sve ono mutno što se, poput toza, nataložilo u mojoj glavi od predhodnog slavlja: to
silno jelo i piće konzumirano bez mjere, sati provedeni u oblacima dima
cigareta, a bio je to melem za pomalo promuklo grlo.
Ni tada nisam zavidio onim rijetkim ljudima
iz našeg grada koji su imali priliku da najluđu noć dočekaju u inostranstvu, niti sam poželio da gledam
sklopljene kazaljke te veličanstvene noći u nekom drugom gradu, osim svom rodnom.
Svjetla Pariza, Londona, Liježa... nikada nisu bila dio mojih snova. Ali, kako samo život zna da
iznenadi, eto, već preko dvadeset godina
odbrojavam posljednje sekunde stare godine... svaki put u tom dalekom i tuđem svijetu, koji
me je, moram priznati, prihvatio više nego ja njega.
I svaki put, kada godina stara počne da niže svoje posljednje dane, a tiha, kasna decembarska noć hladnoćom obgrli grad, poželim da me vjetar
ovaj vrati na derventsko korzo. Da osjetim, bar malo, one davne pretprazničke atmosfere u
mom rodnom gradu, da umjesto svih ovih svjetlosnih kreacija, kojima se pozabaviše plaćeni dizajneri, ugledam
one raznobojne lampione, ponekad i nespretno postavljene i kafiće mog grada kićene radošću, a ne prema šemama. Poželim da mi inje išara prozor crtežom zimske noći, jer sav ovaj
veličanstveni vatromet u bezbroj boja ne može da nadokandi onu radost kada smo palili naše skromne
prskalice i petarde. Za lijepo praznično raspoloženje bila je dovoljna i muzika sa lokalne
radio stanice i praznično
izdanje Derventskog lista.
Nekako, u tim danima bi posebno živnuo grad na Ukrini. Vraćali bi se svi oni što ga u srcu nose: studenti, kojima bi ovaj praznički „tajm-aut” dobro
došao pred ispitne rokove; sportaši, što su u drugim sredinama pronosili
slavu našeg grada; pa naši dragi „stranci”,
koji su najveći dio godine proveli radeći „preko
grane”; mladići u sivo-maslinastoj uniformi, za svoje zalaganje počašćeni nagradnim
odsustvom...
Dok je naš Sejo
sa Rampe, čije su vješte ruke godinama uljepšavale spomen-komleks na Tjentištu, ukrašavao i posljednji izlog na kojem se nazirao veseli lik snješka i Djeda Mraza
u kočiji.... pozdravljan od mnogobrojnih prolaznika, ulicama bi prolazio „Bosnin” kamion sa kojeg je, u pratnji duvačkog orkestra, Djeda Mraz bacao bombone na zadovoljstvo vesele dječice. Iz škola, maminih i
tatinih preduzeća, ta ista djeca bi izlazila nestrpljivo čekajući da dođu kući i otvore novogodišnji paketić kojeg su dobili od
Djeda Mraza, a kome bi predhodno obećali da će slušati starije i još bolje učiti u školi.
„Gdje ćeš?”, dobacio bi prolazniku neko iz društva što se zabavljalo
uz špice i vruće kestenje, na stepenicama koje su vodile ka Stakleniku. Zadihani poznanik bi se pravdao da žuri u poštu platiti račun ili slično, našto bi mu ovaj,
mangupski dobacio: „Ma, za Novu godinu,
mislim...”. Na gradskoj pijaci bilo je
neobično živo, često bi se u rukama sa prepunim cekerima našla i novogodišnja „poslastica”
- biba. Plastične kese napunjene mesom i suhomesnatim proizvodima iz
derventskih mesnica, uz to, još i pretijesne za teleću glavuču,
ostavljale bi urezan trag na rukama, pa bi uvijek dobro došla pauza i kratki
razgovor na nekom od strmih derventskih
trotoara. Iz brijačke radnje kod
Mirse, izašao bi na trenutak naš Britva da ubjeđuje nestrpljivog mušteriju: „Ne može, jedino da ti upakujem gotovo šišanje”. Ništa manja gužva nije bila ni kod Marijana, Šacka, Munire...
iz kojih je ljepša polovina Dervente izlazila sa svježe natapiranim
frizurama za najluđu noć.
Nekako, najveća gužva je bila u robnoj kući, čiji su izlozi
svake godine bili posebno lijepo ukrašeni. Najteže se bilo probiti do odjela gramofonskih ploča i muzičkih kaseta, gdje
su već stigli noviteti, a koji bi trebali da „zapale” atmosferu te najluđe noći. Za šankom u robnoj kući, uz veselo društvo iz prve
smjene i dežurnog pozornika, napraviće pauzu i poštar s torbom prepunom novogodišnjih čestitki. Upravo,
te čestitke koje su tih dana krasile izloge trafika i knjižara, a koje smo
cifrali kao da je u pitanju školski rad, nosile su u sebi znak poštovanja i ljubavi prema dragim osobama. Danas na elektronskim porukama svi imamo isti rukopis, a
sve manje slobodnog vremena služi kao izgovor da želje kopiramo jednostavnim klikom, dok izgled poštanske markice više nikom nije bitan.
U svoj toj prazničnoj groznici
derventsko kino postajalo bi oaza mira. Tu su se Dervenćani voljeli opustiti uz film, pred večernju šetnju ili izlazak
na piće. A koliko je tek maramica potrošeno kada je gotovo cijela sala plakala sa dječakom iz filma „Šampion”. Čak su i „čeličnom” Aliji Međijevom zasuzile oči. Ili,
„Praznik u Sarajevu” koji nas je nasmijavao baš u vrijeme praznika i u našem gradu... Uživljenog gledaoca razbudio bi prasak petarde na izlazu iz
kina, kao da je pucano iz vruće cijevi kolta Đulijana Đeme, dok je na bijelom platnu kina defilovao odjavni tekst filma „Zbogom,
Gringo”.
Za najluđu noć birale bi se što svečanije odore, pa makar kravata i malo stezala,
a nova cipela žuljala. Pa, kako ko - lagano u šetnju ili autom
do nekog od ugostiteljskih objekata, poput
popularnih „3 fenjera”,
„Posavine ” i „Antika”...
ili do kafića gdje bi se okupljali mlađi. Spretniji i sretniji našli bi i kartu za „last minute” za Babino Brdo, Staklenik, Hotel ili Dom Armije, koji su, zahvaljujući prostranim salama i „live” muzici, mogli da prime najveći broj gostiju.
Uz pjesmu i veselje, u nekim preduzećima i
ustanovama, radne kolege su se potrudile da i za doček Nove godine
budu skupa - u proširenom, familijarnom sastavu.
Veselo je bilo i u kućama i stanovima,
uz uvijek dobar izbor domaćih
specijaliteta. Neizbježne prskalice su najčešće bile zakačene za jelke i
lustere. Veselilo se uz muziku
sa gramofona ili muzičke linije, koju bi povremeno zamjenjivao novogodišnji program uz Nadrealiste, Čkalju, muzičke hitove...
Čak i oni koji su, tokom cijele godine, teško sastavljali kraj s krajem, dočekivali su ovaj praznik u skladu sa svojim mogućnostima: skromno,
ali svečano i sa željom da Nova godina donese više radosti i blagostanja u njihove domove. Nisu se zaboravljali ni stariji, ali ni oni što su prelaz iz
jedne u drugu godinu dočekali u bolničkom krevetu, jer malo pažnje i pregršt želja da ih u
narednoj godini zdravlje dobro služi, bili su
dovoljni da izmame osmjeh na njihovim licima.
Slavlje se u našoj čaršiji nastavljalo i prve januarske noći, u neštoj opuštenijoj
atmosferi, ali sa istom dozom veselja. Dočeka moje društvo tako i devedestdrugu. Izljubismo se, poželjesmo sretnu
Novu i da i mnoge slijedeće provedemo skupa u našem omiljenom „Tangu”. Ali,
nažalost, niko od nas nije mogao ni naslutiti da bijaše to naš posljednji tango
u rodnom gradu...
autor © Damir Delić Dačo
