24.3.14

Iz moje rukometne sehare (56)

Ekipa RK Dervente s početka sedamdesetih: Pesah, Berbić, Glavaš, Mlinar, Sejdić, Husedžinović, Bahtijarević i trener Jusufbegović (stoje), Dodig, Jaganjac, Vojnović, Tica, Omanović, Boškovic i Bandić (čuče).

Dva novinska članka, dva derbija  iz 1969. godine kada je Derventa bila jedan od vodećih klubova u Republičkoj ligi:



Novinski izvještaj iz avgusta 1978. godine sa pripremne utakmice derventskog drugoligaša.

Revija rukometaša u Derventi na proslavi 40-te godisnjiše rukometnog sporta u BiH.

Omladinska reprezentacija Jugoslavije koja je, pod vođstvom selektora Arslanagića osvojila zlatnu medalju na SP u Portugalu 1981. godine, a u kojoj je nastupio i Dervenćanin M. Memić.

9.3.14

Osamdesete kroz sliku






Photos: korištene slike sa videa Z. Škorića, u obradi blogera.

1.3.14

Zar od svega osta samo uspomena...

Evo, približava se početak marta, ali ove godine ostaće pusta holandska ravnica. Ni slutio nisam da će ovo biti samo omaž svim tim lijepim i nezaboravnim druženjima na kojim su nam zavidjeli ljudi sličnih sudbina iz drugih bosanskohercegovačkih gradova.

Možda jednog narednog marta, ispod holandskog snijega promoli svoju glavicu visibaba mala s Babinog Brda, pa nam opet derventsko proljeće donese...


Kad na graničnom prelazu pokraj Savskog mosta asfalt počinje da se topi pod vrelinom julskog sunca i njegov teški miris uvlači kroz otvoreni prozor, dok cariniku pružam dokumente vrti se samo jedna misao: “Duga je godina”...
A kada se u nedogled oduži  hladna i depresivna zima, raduje dolazak marta i saznanje da prvi vikend u njemu donosi ponovni susret sa svojim sugrađanima, prijateljima, komšijama... taj naboj emocija i pozitivnih vibracija koji će nam  “napuniti  baterije” do narednog ljeta i odlaska na odmor u zavičaj.

I zato mi se učini, poput fatamorgane, da u beskrajnoj ravnici Limburga na saobraćajnoj tabli umjesto naziva Landgraafa vidim onu tablu sa imenom Dervente koja me dočeka dolazeći ljeti iz pravca Polja, što u stvari i nije daleko od realnosti, jer holandski gradić tog vikenda živi u znaku mog rodnog grada.


U predvečerje tog dugo očekivanog  petka, na parkingu pred sportskom dvoranom dočeka me šarenilo registarskih tablica na autima: Njemačka, Švicarska, Francuska, Belgija, Austrija, Engleska, Holandija... Sejo, velikan derventske estradne scene, čiji glas će dati boju našem druženju i raspoloženju na ovom tradicionalnom skupu, iz auta iznosi svoju muzičku opremu.
Uz domaćine iz Landgrafa, prvi će mi dobrodošlicu poželjeti Musto, koji će i svakog ostalog dočekati uz osmjeh i duhovitu dosjetku.
Kao po nekom pravilu, među prvim pristiglim redovno su Boro, Rudi i Dragica, Bruno... stigli s one strane Rajne,  do njih su “Švicarci”  Ibrahim i Senada koji žive za ovaj susret i već na par mjeseci ranije rezervišu smještaj. Eso i supruga donose “bonjour de Paris”, Jasna i Željko dah Londona, s druge strane granice – iz Belgije su pristigli Anto i Ivan, a Mutap poput spretnog konobara već nosi  tacnu  sa naredanim pivama....

Iz dna sale s osmjehom se javlja Siki, popravljajući svoj brižno odabrani šešir iz njegove bogate kolekcije, čiji će jedan dio prezentirati upravo na ovom derventskom samitu, koja će se u boji i tonu obavezno slagati sa maramom oko vrata.  Niko sretniji od Ćopala dok ulazi zagrljen sa sestrama i  tako zajedno poziraju paparacima koji zele ovjekovječiti ovaj momenat kojem ni tolike daljine ne predstavljaju prepreku da budu skupa. A iza Milade ulazi njeno “jato” koje je svake godine sve brojnije i neće se štediti na plesnoj pisti.

I stalno se gleda prema vratima, dok novi pristižu i prepoznajemo draga nam lica sugrađana. U tih stotinjak kvadrata zbilo bi se nebrojeno osmjeha, zagrljaja, priča i sjećanja... a uvijek bi se tu našao i ambasador današnje Dervente, koji bi upravo stigao donoseći  friške pozdrave rodnog nam grada – Ismet, Nenaka, Salih, Sehna...


A vazduh u zagušljivoj sali zatreperi i uskovitla se onog momenta kada se na vratima pojavi legendarni i neumorni Nula. Po ko zna koji put, izdala ga je navigacija u njegovoj limuzini, a na njegov upit o sportskoj dvorani mještani su samo slijegali ramenima... pa bi sav u beznađu potražio pomoć u policijskoj stanici i skontao da na kraju treba ići samo “sempre drito”. I onda, jednim preciznim bokserskim udarcem u butni mišić, probudilo bi Nasku koji je zamišljen pio pivo.

Ugodan miris naših tradicionalnih jela, što ih domaćini pripremiše za goste, mami da se proviri u susjednu salu. Da se prezalogaji prije nego što dernek krene, jer kad krene - nema stajanja.

Kad na ulazu pojavi se  Ramon, to znak Seji da krene sa  himnom derventskih susreta: “Kad pogledam sa Rabića”. Redaju se dobro znani hitovi, a poslije će mu se,  pridružiti sa gitarom Dašo  i Rusmin i cijela sala će igrati i pjevati, nikom neće biti ljepše nego nam’. Staćemo samo kad se pojavi Hari sa svojim tepsijama baklava i ružica, koje Hari Harman samo za ovu priliku sprema  od srca za svoje Dervenćane. A moj imenjak iz  hladne Švecke, upravo je ovdje priredio promociju svog prvijenca - knjige Derventske bajke, a jedne godine smo slušali i izvedbu njegove monodrame.
U rijetkim trenucima pauze, začudjeni barmen Holanđanin posmatrao bi ovu razdraganu družbu koja bi do kasno u noć slavila grad u kojem smo nekada sretno živjeli i družili se.


Subotu počinjemo šetnjom, druženjem uz kaficu i prijatne razgovorima kao nekad u derventskim kafićima, a popodnevni  sati rezervisani su za sportske aktivnosti. Veliki košarkaski mag – Begalo, uspio je jedne godine okupiti svoje basketaše na megdan protiv lokalne košarkaske ekipe. Ipak, mali nogomet je redovno na repertoaru, valjda se se tako nekima najlakše švercati pošto je pojedinim  sportašima radiijus kretanja k’o u brisača od fiće. Mora se, ipak, sportski priznati da su Belglučani dolazili najmotivisaniji, pa su najčešće i nazdravljali iz pobjedničkog pehara.


Glavne večeri skupa, posebno one koja su bile organizovane u kasinu u Brunssumu,  znale su okupiti Dervenćane iz petnaestak zemalja, sa četiri kontinenta.
Na ovoj večeri naći će se i starija generacija sugrađana od kojih smo učili kako se voli Derventa: naša teta Hidajeta koja u kolu ne zaostaje ni za onima koji joj po godinama mogu biti i unuci, pa čika Hidajet, Boro, Sadudin, Luka, Eso, Marko... koji nas u pričama vraćaju u lijepi život Dervente i prije nas.
Posebno raduje što tu okupljao i veliki broj djece koja čak nisu ni rođena u Derventi, ali kojima smo, eto izgleda, genetski kodirali ljubav prema gradu na Ukrini.

Kada bi  Sejo uzeo predaha, uskočio bi Nula i nezavisni žiri sa svojom tombolom. Najveći humanitarci među nama, Aida i Nermin, pokazali bi svoje veliko srce i organizujući  akcije u kojima se prikupljala humanitarna pomoć.
A mirisu domaćih specijaliteta malo ko bi mogao odoliti, svi bi rado radi stali u red za ćevape, burek, begovu čorbu...



I dok Sejo niže pjesme, poznavajući nas u dušu, u sali raste dobro raspoloženje i stari hitovi pjevaju se u horu. Nastaviće Rusmin i njegov bend sa "Još se sjećam mjesta gdje sam rođen..." , pa nastaviti baladama i klasicima rock&rolla. U finisu i Dašo uskače sa gitarom, a uz pomoć Ese iz Simplexa dovode atmosferu do usijanja sa bravuroznom izvedbom “Smoke on the water”.

Kad sat načne novi dan, kao u pjesmi  put nas zove, vrijeme je za poći. Rastajemo se i  ispraćamo zagrljeni s nadom da ćemo se sresti na ljeto negdje kraj ukrinskih brzaka ili opet dogodine u ovoj holandskoj ravnici. 


Evo, približava se početak marta, ali ove godine ostaće pusta holandska ravnica. Ni slutio nisam da će ovo biti samo omaž svim tim lijepim i nezaboravnim druženjima na kojim su nam zavidjeli ljudi sličnih sudbina iz drugih bosanskohercegovačkih gradova.
Možda jednog narednog marta, ispod holandskog snijega promoli svoju glavicu visibaba mala s Babinog Brda, pa nam opet derventsko proljeće donese...


autor teksta © Damir Delić Dačo