"Od Dervente do kraja svijeta"

Prva izložba u okviru ovogodišnjeg  "Derventskog srca" i prva kulturna manifestacija organizovana u obnovljenom Domu kulture HKD "Napredak" u Derventi, bila je izložba fotografija braće Medenčević, Sukija i Hadisa:  "Od Dervente do kraja svijeta". 

Uz domaćine i suorganizatore iz "Napretka" i uz pokroviteljstvo gradonačelnika, izložbu je organizovao IMIC "Zajedno", a autori su predstavili pedesetak putopisnih i umjetničkih fotografija. Izložba je počela uz akorde Alenovih pjesama, od kojih je jedna sevdah-pjesma prvi put izvedena upravo za ovu priliku, a prisustvo su uveličali ambasador Češke u BiH i brojni Dervenćani, od kojih su mnogi došli iz raznih krajeva svijeta. 

Izložene su umjetničke fotografije, najčešće u crno-bijeloj tehnici, a načinjene su na brojnim putovanjima braće po raznim krajevima svijeta. Autori su bili posebno zadovoljni što im se ostvarilia želja da izložbu naprave u Domu kulture u kojem su nekada proveli dosta vremena svirajući u derventskom duvačkom orkestru.

Priče ispod Harmanske lipe

Te noći na Harmanu nisu svijetlila zelena slova SBERBANK-e, već je žmirkala neonka na reklami Privredne Banke Sarajevo. Na jedinstvenom mjestu u našoj čaršiji, gdje se ukršta sedam derventskih ulica, sreo sam našeg Šoeta, koji se vraćao iz „3 fenjera”. Nakon par razmijenjenih riječi, iz pravca harmanske lipe, doletjela je prema nama prava, pravcata fudbalska lopta. Za trenutak, na praznoj harmanskoj raskrsnici, jedinom mjestu na Maršalovoj ulici gdje su još ostale kocke umjesto asfalta, punih desetak minuta kao da sam, ispred sebe, gledao legendarnog Šekularca: pimplao je Šoe loptu, žonglirao, štopao je na prsima, prebacivao je petom na glavu... Harmanom se razlijegao aplauz na otvorenoj sceni, uz gromoglasne ovacije. Jedan „tristać” se zaustavio ispred prodavnice Tesla i svih šest članova posade je izašlo van. Popalila su se i svjetla iznad Alhosa i na prozoru se, u prugastoj pidžami, pojavio čika Hidajet. Sa prozora zgrade iznad apoteke čuo se Ramin glas: „Zov'te  Mioča iz hotela da ovo vidi. Ovo niđe na svijetu nema!” U isto vrijeme, žurnim korakom, od robne kuće hitao je dežurni pozornik. Šoe mi utrpa loptu u njedra i reče: „Upamti, mali Deliću,  dvije najbrže rijeke na svijetu su Tara i Nijagara”. Nestao je u mraku ulice koja je prolazila kraj kuće gdje je živio naš Haris Spahić i koja se spuštala sve do Omladinske ulice.

U krugu tvornice Jedinstvo, iz vremena kada su kauči ove firme punili kontejnere koji su „preko Bare”  odlazili za američko tržište, omiljena disciplina među radnicima je bio skok u dalj na pisti u krugu tvornice, a koja je bila načinjena od piljevine. Šoe je, s epitetom, vrijedio za najboljeg skakača i bio je Karl Luis za ostale, koji su se zadovoljavali da ih oslovljavaju Stekićem. Pokraj proizvodne hale bila je i jedna septička jama na otvorenom. Jednog jutra je bila cijela prekrivena  piljevinom i na pauzi je organizovano takmičenje u skoku u dalj. Isto je bilo prekinuto već nakon prvog skoka kada je, tamo neki, novopečeni takmičar propao... u piljevinu.

Nedavno me Mutap podsjetio na priču koju nam je, jednom u Trefu, kazivao jedan penzioner iz Jedinstva. Svaki novi radnik u Jedinstvu je morao proći „vatreno krštenje”: odmjeravanje glavom sa Šoetom. U tom odmjeravanju Šoetovi protivnici završavali bi redovno „na patosu”.  Na jednoj od pauza se, pred auditorijem, pojavio jedan momak iz Kalenderovaca. Odložio je prsluk, zauzeo gard, sijevnuli su udarci glavom... Nesalomljivi Šoe je poletio unatrag, zalijepio se leđima na obližna vrata... i ubandačio. Za to vrijeme, momak je smireno pokupio svoj prsluk, sjeo na daske složene u krugu firme i uzeo mortaledu i kiflu da fruštukuje.  Nakon treće kante hladne vode, Šoe je skočio na noge, zauzeo gard i prozborio: „Šta bi s čojkom, jel' živ?”.

I dan-danas rado se zaustavim na Harmanu... Često se sjetim djetinjstva i salona namještaja Jedinstva, zaprege na kojoj su namještaj vozili snažni, vučni konji, debelih nogu. A, one manje komade namještaja razvozio bi Mile na svojoj prikolici. Sjetim se i finti i žongliranja „Šekija sa Ilmana”. Nema aplauza,  samo muk sa mjesta gdje je nekad bila lipa.  I prođoše ti naši sretni i bezbrižni dani i godine, kao da ih odnesoše brze vode Tare i Nijagare...

autor teksta ©  D. Delić Dačo

Telefoni

U našem malom gradu, osim ako nismo kod kuće, rijetko bi nam zatrebao telefon, jer smo svi znali gdje se možemo pronaći i ispričati. Ako je baš i bilo zapelo da se neko nazove, prijavili bi se kod teta Grete u pošti i čekali da se oslobodi prva kabina ili bi skoknuli do recepcije hotela.

„Mogul’ dobiti telefon?”, nestrpljivo bi povikao, s ćoška recepcije, zajapureni brko. Legendarni recepcioner hotela, mrtav-hladan, razastro bi Derventski list, ištekao telefon iz utičnice, omotao šnjuru oko njega i poput spretnog trgovca umotao telefon u novinski papir. Zatim bi ga ljubazno pružio nervoznom gostu i rekao : „Izvolite”.   

Po običaju, topla avgustovska predvečerja provodim u šetnji po kejovima rijeke La Meuse. Obavezno svratim u najljepši gradski park, gdje predahnem na nekoj od klupa uz Umjetničku galeriju. I tako, obično, posmatram mlade ljude posjedale po travi i stepenicama. Uglavnom su u grupama, ali bez izuzetka, svi do jednog gledaju i tipkaju u svoje ekrane. Oni što sjede ne igraju ni rauba ni anjca… već guglaju nešto; čak i ono troje što džogiraju protrčaše svako sa svojim ajfonom zakačenim za nadlakticu; drugih dvoje repriziraju selfi, jer joj pramen kose nije bio na svom mjestu ili nije bila zadovoljna kako je napućila usne…

Prije par dana, u ovoj galeriji je postavljena izložba velikog i originalnog Salvadora Dalija, a bio sam sretan da sam vidio dio njegovih originalnih djela.  Čak sam i tu primjetio da se ljudi ne odvajaju od svojih čarobnih i svjetlećih ekrana. Moram priznati da sam i sam podlegao tom trendu i ovjekovječio ovu posjetu sa par fotki urađenih telefonom. Postavka čuvenog Salvadorovog telefona u obliku jastoga nekako me podsjetila na onaj stari Iskrin telefon, umotan u Derventski list na recepciji hotela Biser.

Dok sjedim na klupi, u ovo toplo veče, razmišljam o tome da je i onaj Iskrin telefon, uz kojeg smo mi odrasli, baš kao i ovaj Dalijev, za ovu mladu generaciju smartfona muzejski eksponat. Ali nije do nas, ne starimo mi brzo, nego tehnologija galopira. A i ovi moderni telefoni su sve pametniji, samo što im fali ono malo duše Iskrinog telefona.

autor teksta ©  D. Delić Dačo

12-ti susret veterana RK Derventa

Već dvanaest derventskih ljeta, nekadašnji rukometaši našeg grada okupljaju se na tradicionalnom susretu veterana RK Derventa. I ove godine odmjerili su snage sa "vršnjacima" iz Sl. Broda. 

Sportske susrete u gradu na Ukrini obilježili su dueli rukometnih veterana Dervente i Slavonije DI, kao i nogometaša Tekstilca i brodske Marsonije (BSK).Odziv derventskih sportaša na ovo lijepo druženje bio je odličan, pristigli su igrači iz čak 13 zemalja.

Ukrinskim tišacima (ljeto 2016.)

Uz ovih nekoliko fotografija, napravljenih od Patkovače do Đorđinog Bajra, podsjećanje na lijepa druženja i šetnje uz zelenu rijeku. U toplim julskim danima, ova mirna rijeka bila je najljepše i najugodnije rješenje u potrazi osvježenjem i mirom.