28.4.09

Jedna rijeka u mom kraju, najdraža je meni...

Tokom školske godine Omladinska ulica je bila mjesto kojim bi se, kao rijeka, slivala mladost prema poznatoj derventskoj školi, koju i danas u srcima nose mnoge generacije derventskih učenika. I onda kada bi, za duži period, utihnulo školsko zvonce, kada bi nestala vreva učenika i nastupili topli dani, ponovo bi mladost tekla ovom ulicom uz rijeku i ponovo bi ona bila... omladinska. Tada bi ova duga, ravna cesta vodila u susret poznatim kupalištima uz najdražu rijeku. Nažalost, ona će postati samo dio nijeme pustare, što počinje kod   starog mosta i završava među divljim rastinjem koje zaklanja polupana stakla na ostacima nekadašnje fiskulturne sale.   

S prvim stupanjem na vreli asfalt ove ulice počelo bi muziranje da se snimi” nivo rijeke, jer bi svaki noćni pljusak mogao da poremeti njen vodostaj . Mutna k'o oranje značilo bi odustajanje od kupanja, a sve ostale varijante bi, manje-više, prolazile. 



Sa Omladinske ulice najbolje su se mogli vidjeti ukrinski mostovi. Još davno, u Fermanu je zapisano da je prvi most, koji je povezivao obale naselja uz Ukrinu, napravljen u XVI vijeku. Austrougarska je izgradila most zvani Starača” kod Vekterhausa, da bi se kasniji graditelji mostova  spuštali nizvodnije. Iznad nekadašnje glavne plaže, Briona, virili su crni stubovi, ostaci nekadašnjeg drvenog mosta. Prvi betonski most, onaj čije su žute svjetiljke u  vašerskim noćima  mamile na hiljade leptira, dugo godina bio je jedini most u gradu, a napravljen je  između dva svjetska rata.   
Stari, drveni most nisam zapamtio, a već sam bio gimnazijalac kada su gradili novi most. Jednom, dok smo pecali  klenove malo niže stare klaonice, prišao nam je jedan od injženjera iz grupe koja je došla da ispituje teren gdje se trebao graditi taj most. Uz ćaskanje, priupitao nas je dokle voda može da izlije prilikom poplava, jer su mu rekli da se ova, naizgled mirna rijeka, zna itekako povampiriti. Objasnili smo mu kako Ukrina zna preći i s onu stranu ceste, doći čak i tamo do stepenica Mustine kuće... a dotični je ispario” ni ne saslušavši nas,  tražeći vjerovatno ozbiljniji odgovor kod starog ribara, što je nizvodnije od nas varalicom parao  mirnu površinu vode.  Do nasipa, veliš?... Pa, žaba kad se popiša u Ukrinu voda dođe do nasipa. Vidiš one kuće? Namještaj na tavan dižu kad voda krene... Nije ti ovo, ba, Miljacka.” – odgovorio mu je pomalo mrzovoljni ribar, kome je očito smetalo prisustvo dotičnog.
A o ćudima ove rijeke svjedoči i bosanska narodna pjesma koju je Avdo Buzar opjevao u poznatoj sevdalinci, a koja je bila jedna od omiljenih pjesama legendarnog derventskog harmonikaša Fehre:

Moli Boga, Zumro moja,
Da Ukrina dojde,
Da potopi, Zumro moja,
Šine od mašine,
Da napravim, Zumro moja,
Mermer do štacije,
Da mi dragi, Zumro moja,
Po mermeru dojde!

            Posebnu ljepotu Omladinskoj ulici davale su visoke topole sa obe strane, čije bi zeleno lišće samo ponekad uspio da sakrije oblak iz čađavog ćire. Kada se ćiro zauvijek odvezao u nepovrat, ostavio je iza sebe samo nekadašnju štreku, kojom smo mi uglavnom hodali do naše prve stanice – Templa. Ta česma ostala je, do danas,  jedini svjedok postojanja kompleksa uz nekadašnju lijepu derventsku sinagogu. U nastavku puta,  najteže je bilo preći preko metalne konstrukcije nekadašnjeg željezničkog mosta, ispod koje se rugao” prljavi potok zarastao u žaru.

Poslije se put račvao i dovodio u dilemu: nastaviti cestom za Kalenderovce, nadajući se da vas neće presresti Autoprevozov autobus i zasuti debelim slojem prašine... ili skrenuti uskim puteljkom  prema rijeci i preći brzak na Ilmanu. Usput, vozeći slalom između  krtičnjaka i baljega trebalo je, pri tom,  rastjerivati majicom muhe i obade što dolaze sa krava. A,  istovremeno i izbjegavati ispružene stabljike žare. Ilman je tu, najviše,  ličio na izrovanu mjesečevu površinu, samo prekrivenu niskim rastinjem i pokojom zakržljalom vrbom koja je izbijala iz mnogobrojnih rovova. I niko ne bi rekao da je to nekada bilo privlačno mjesto na kojem su Dervenćani uživali gledajući konjičke utrke, gdje su se igrale fudbalske i odbojkaške utakmice...  


U  ljetne dane iz brzaka na kraju plaže virile su, skrivene u mrežastim vrećicama, flaše piva, a iz tranzistora se čula muzika lokalnih stanica. Patkovača je vrvila kao košnica: na pjeskovitoj plaži, između prostirki i hrpa naslaganih stvari, trebalo je pronaći put do vode. Momci u spido” gaćicama, obično, bi razbacivali glavaru, a u plićaku su djeca nogama pravila zamku ribicama  i uz veseli poklič ih spuštala u bazen ograđen kamenicama. Na suprotnoj strani sa vrba, čije je korjenje virilo iz bajra,  skakale su ukrinske laste” i u elegantim skokovima ponirale u vodu... a iz duboke vode ispod vrba čulo se ono : Pri’am ganje”.

Kao da gledam... Barba Meho iznajmjuje i posljednji čamac, uz popust za zaljubljene,  poručujući kormilaru čamca: Daj, bolan, vidi da mi  onaj sa sandolinom nije slučajno otiš'o preko Ploča. Ima tri frtalja sata kako se treb'o vratit”.  I nije čak ni završio rečenicu, hitro se okreće prema pridolazećem veslaču, govoreći: Isteklo vrijeme, gibaj se na dok!” 


U debeloj hladovini vrbe ekipa poravnila,  zamirisa roštilj... dok, malo dalje, na žaru pucketaju pečenjci. Preko Prcinog Prala, redovno, neko gazi rijeku sa flašama napunjenim hladnom vodom na nekoj od omeragićkih pumpi, a usput bar pet njih se grebe za samo jedan gutljaj”.   Na plaži se razbacuje remi, anjc, tablići... bacaju se kockice, listaju novine, čitaju ljubavni i vestern  romani, knjiga... Redovno se nađe neko ko će, na vrh plaže, dobro da se našamponira i onda svi oni nizvodno moraju da izbjegavaju pjenu  sa mirisom koprivinog ili brezovog šampona.
Podalje od plaže i buke usamljeni ribar zabacuje udicu. Iz trave uz obalu ponekad se oglasi kreketom žaba, tek toliko, da podsjeti po kome su Žabari” dobili ime.
Mlađi, kojima više prija tišina, obično nastavljaju putem što vijuga uz polje zasađeno kukuruzom. Sa obe strane obale nadnijele se nad vodu vrbe i topole, sve do Zlatnog Pijeska. Posebnu privlačnost ovoj plaži davao je dugački tišak, prilično dubok, gdje se moglo zaoprave zaplivati.    
Onda, kada bi sunce krenulo na počinak, ostavljajući svoj crvenkasti trag za modrim brdima Motajice, izmoreni od sunca i vode i izgladnjeli, vraćali bi se kući. A, crvenilo na ramenima sve više bi peckalo. U sumrak, na Rampi, tačna kao po voznom redu, kolona  patki polako se gegala ka Hamzinom dvorištu.  

Mnoge su godine prošle. Na počinak su otišli i ćiro i Hamzine patke, pa i štrekom više niko ne ide. Samo voda iz Templa još uvijek curi. Kap po kap, prosipa se život... 


autor teksta ©  D. Delić Dačo

27.4.09

Derventski rukometaši

Pošto najveći dio ovih tekstova pišem po sjećanju, svjestan sam da mi se vjerovatno, tu i tamo, potkralo neko ime koje sam zaboravio i izostavio.
Nadam se da mi neće puno zamjeriti u mom pokušaju da na papir ispišem imena onih koji su rukomet igrali na Partizanovom igralištu i u sportskoj dvorani. Naravno, ne sjećam se onih starijih rukometaša, pa su tu vjerovatno i veći propusti.


Ljetnji susreti vraćaju nas, svake godine, dobrom, starom rukometu. Oni su izuzetna prilika da se podsjetimo onih davnih dana, ljudi i sportskih događaja. Prilika je to da veterani još jednom probaju šutirati “šraubom”, prodaju koju fintu, da uprkos nabačenim kilogramima istrče do kraja bar dvije kontre, da se u skoku koji milimetar više odljepe od asfalta (bar toliko da im se ispod nogu može podvući Derventski list), izvede koje dodavanje iza glave, kao fol izfaulira protivnik “bar za 2 minute”(da se uhvati malo zraka) … dok im legendarna derventska publika dobacuje s tribina, aplaudirajući im kao u ona davna vremena.




Imena koja se spominju često, a pripadaju starijoj generaciji rukometaša:
Husein Jusufbegović, Vito i Miro Dodik, Vukelja, Anto Šegi Bekić, Behdžet Osmanbegović, Pero Vojnović, Anto Novokmet, Slavko Olujić, Miki Idžaković, Dimitrije Rajković, Zlatko Halepović, Milan Nikolić, Ekrem Hadžović, Enver Pala, Petar Andrić, Drago Glavaš, Enver Porobić, Zvonimir Conto Bjekić, Mustafa Mujačić, Edo Buzadžić, Zdravko Bekić Kavko, Mirzo Krpo, Mensur Bakalbašić, Ismet Huseinović, Meho Sejdić, Jasminko Tica...


Golmani:
Dragan Nožica, Abas Arslanagić, Boris Kostić, Duško Andrić, Midhat Alić, Nihad Bandić, Ekrem Jaganjac, Duško Bošković, Nedžad Nakić, Enes Halilovi, Eduard Milošak, Sead Jegić, Haris Elezović, Berislav Mlinar (Premium), Nebojša Cakić, Predrag Tomas, Boris Andrić, Željko Čegar, Plamenko Barišić, Saša Gros.

Lijeva krila:
Husedžinović Miralem, Nikola Pavlišin (Borac), Midhat Pipić (Krivaja), Josip Pudić, Nedžad Huseinović, Sado Suljkić, Željko Milovanović, Nedžad Delić, Almir Mujanić, Samir Andelija, Miroslav Mikerević, Kenan Mašić.


Desna krila:
Rato Dodik, Enes Hasičević, Mojika Pesah, Antun Lozert (Slavonija DI), Dobrivije Čečavac, Muhamed Memić, Đino Grgić ((Premium), Brano Sirovina, Samir Halilović, Goran Živković, Dejan Ćurlik.


Kružni napadači:
Zijo Jusufbegović, Refik Berbić, Edhem Bahtijarević, Nenad Tuzlić (Borac), Mirsad Haurdić, Edin Delić, Željko Nujić, Dragan Jelić (Borac), Dragan Čačić (Sloga), Mehmed Ramadanović, Zenaid Memić, Duško Stanojević, Nedžad Ahmetović, Salih Pala, Dragan Antić.

Lijevi bekovi:
Mahmut Mujačić, Pero Janjić (Borac), Mlinar Zvonko, Duško Pavlović (Sloga), Viktor Anušić (Borac), Zoran Dokić, Suad Slijepčević, Bogdan Janjušević (Sloga), Slavko Mijatović, Zoran Kajasa (Zenica), Josip Samardžić, Rusmir Lupić, Almir Seferović, Denis Tarabar, Samir Ađulović.


Desni bekovi:
Bogdan Vojnović, Stevo Sotonica, Branislav Živanić, Živko Kokić, Zijad Lupić, Franjo Pavičić (Slavonija DI), Đuric, Mladen Lazarević, Ljubinko Nović.


Srednji bekovi:
Josip Glavaš, Sead Omanović, Muriz Alijagić (Borac),Tvrtko Mijatović, Goran Kokić, Senad Baranja (Premium), Željko Rubil (Premium), Naser Beganović, Nebojša Kljajić, Zlatko Kantardžić, Pejo Ravlić, Fehim Jusufbegović, Zdeno Bodružić.









Druga ekipa:
Mario Gadža, Vladimir Lazić, Zdenko Gavran, Denis Bodić, Vlado Lovrić, Darko Pantić, Perica Jerkovic, Emir Cakić, Ivica Soldo, Dražen Jerković, Hilmija Memić, Zoran Sirovina, Goran Kantardžić, Sedlić, Selver Omanović, Damir Delić, Zoran Bodulović, Zdravko Popović, Mehmed Bašić, Nusret Hadžić, Mirza Havić, Zlatko Ereš, Vanja i Slaven Pudić, Zdravko Čečavac, Osman Osmanagić, Vanja Dujaković, Vlado Mačak, Edin Ajkić, Izet Elezović, Avdagić, Dalio Đulbić, Alen Talić, Nedžad Zubčević , Predrag Krpo, Sanjin Pipić , Denis Avdičević, Eldar Prozorac, Boris Perić, Damir Ališahović, Miro Barišić, Amer Mrkaljević, Igor Maras, Vjeko Kuzmanović, Mario Opačak…



Kod Barbe Mehe (The Barba Meho Code)

Nekada se nasipom moglo ići od starog mosta pa sve do Patkovače (i još dalje). Danas su naše staze zarasle. Nekako mi i čaršija na brijegu, sada kada je gledam sa tog istog sipa, dođe puno dalje.
Barbu Mehu nismo našli kod kuće. Tišinu su remetile jedino kokoši što su ćeprkale po dvorištu i nježni šapat brezovog lišća.


Nađosmo ga - gdje drugo nego u marini. Sjekao je granje, uređivao prilaze vodi...

“Nek si ti nama, Barba, živ i zdrav”, otpočeo je razgovor Enver i nastavio: “Nama je ovdje lijepo dolaziti, jer znamo da si ti tu. »



Za to vrijeme, Željko je razgledao primjerke neobičnog kamenja iz Barbine kolekcije. Ovo što drzi u ruci potiče od jednog meteorita. U Barbinoj zbirci se, između ostalog, nalazi i jedan grumen sa morskim školjkama – rekoše mu arheolozi da je to ostalo od nekadašnjeg Panonskog mora.



Međutim, svima nama je pažnju privukla ova ukrinska “Mona Liza ». Dosta neobično umjetničko djelo, naslikano na drvetu. Poklon Barbi jednog od učesnika Ukrinske likovne kolonije. I možda bi bilo sve normalno, da… ta “Mona Liza” nije cijelo vrijeme bila okrenuta samo u Nućinom pravcu.



Kad sam sjeo na Nućino mjesto da napravimo fotografiju, ukrinska “Mona Liza” se okrenu na drugu stranu, prema njemu. Kontam, meni sve ovo nešto nije jasno. Te zvijezde padalice, morske školjke… pa kako se jedna naslikana žena može okretati za nekim… U čemu je, onda, tajna tog Barbinog koda? Možda Sabit nešto zna?


I onda, to ukrinsko popodne, počinjemo da, prvo, sumljamo da Nućo nema veze sa Templarima. Ovo zbog toga što ga ljeti stalno viđamo da, kad se od Sankine ašćinice spušta prema Ukrini, redovno zastane pred Templom. Pa onda, nagađanje, šta znače one tri okrugle tačke poredane u obliku piramide u Barbinom čamcu? Okrugle… ko lopta, piramida Mjeseca… Pa, Nućo je bio u Visokom u vezi s loptom, trenirao nogometaše… I malo po malo, počinjemo odgonetati neke stvari…

Bašta šljezove boje u dolini ćupova.

“Probaj, Damire. U po ljeta je hladna ko led”.

« Ma, ne možeš ti ljeti zaspati po noći. Prave buku do kasno u noć. Ma… ovi mladi što dolaze da se mrijeste po Patkovači ».

Ambasadori derventskog rukometa

Trajace sjecanja na slavni derventski rukomet dok god ima njegovih ambasadora po cijelom svijetu. Na srecu, ima jos dosta bivsih derventskih rukometasa koji su ostali u rukometnim vodama, a sa njima i realna nada da se jos dugo pamte ona nezaboravna vremena derventskog rukometa. Uz ovih par slika, podsjecanje na nekoliko ambasadora derventskog rukometa koji su i danas aktivni u ovom sportu.

Kapiten RK Dervente Zijad Lupic karijeru je nastavio u Njemackoj. Jedna slika iz vremena kada je branio boje ekipe TV Holz.

Haris Elezovic je, poput svog nekadasnjeg kapitena, izabrao Njemacku gdje je nastavio da odusevljava publiku svojim bravuroznim odbranama. Na slici : Hara sa ekipom TG Landshut.

Zivko Kokic je alfa i omega rukometnog kluba u svedskom Örebru.


Edin Delic je po okoncanju aktivnog igranja, nastavio karijeru kao trener. Nakon sto je bio visestruki prvak sa zenskom ekipom F.Visé, trenirao je i muske belgijske prvoligaske ekipe. Ove sezone je preuzeo drugoligasa KTSV Eupen koji cvrsto drzi prvo mjesto.


Reprezentativca Muhameda Memica sportski put je odveo u Barcelonu.


Legenda Abas Arslanagic (sada trener u Kataru) sa kcerkom Maidom, jednom od najboljih hrvatskih rukometasica.
Josip Glavas, najzasluzniji sto je nekadasnja Sloga iz Doboja postala velika ekipa, uspio je i da sa Izvidzacem iz Ljubuskog napravi veoma uspjesne rezultate.

Ekrem Jaganjac, nakon reprezentacije Katara, sada trenira ekipu iz Dohe (Katar).

Zoran Dokic uspjesno je vodio mnoge BiH prvoligase (Bosna, Borac, Zrinjski, Katarina).

Samir Andelija je bio trener u RK Bosna Sarajevo (osvojena sampionska titula), a potom je preuzeo novog sarajevskog prvoligasa Olimpika.

Evo malo i mene, kao saveznog rukometnog sudije u Belgiji.

26.4.09

Moja fotka (7)

Derventa danas, panorama slikana sa Babinog Brda


Kemin vrbak



Motajica pred zalazak sunca


Trazim sokak i u njemu Miralema Sifinog. Al’ nema ga.... A da mi je prije dvadeset godina kakav “vidovnjak” pricao da ce na tom, nekada najveselijem dijelu carsije, biti livada, a da ce nas Miralem sviti svoje gnijezdo negdje podno visocke piramide... rekao bih mu, u najmanju ruku, da je “slucaj za Sarkica”. “Putnice namjernice”, nema tu vise niceg - neg’ pusta ravnica...ravna i hladna u po ljeta kao da smo tamo negdje istocno od Jeniseja, u zemlji Ketija...

Cesma kod Templa

Rampa

             Jer... ako te, uvijek vedri slastičar Rudi, od milja zvani Valentino, nije nikad pozdravio dignute ruke sa Šta ima... ako te Fahir Imamović, krojač, nije bar jednom mjesečno prozv’o iz svoje radnje ... ako ti sam nisi nikad prozv'o Lovru, što je radio u hotelu (od dvije prozivke - triput trza)... ako bar jednom sedmično nisi išao kod Sedle po faširano meso... ako si navraćao kod Fejze na čašu boze, a ne najmanje kriglu... ako nisi kod Age tražio da ti uz ćevape  dobro natope lepinu i s puno luka... ako si na trafici kod Kike kupovao novine, a nisi ih nikada prelistao na licu mjesta... ako nisi nikad zastao ispred Miletove radnje gledajući u onaj veliki sat u izlogu... ako si se brijao, a špiglo ti nije bilo kupljeno kod Viktora Rešetara... ako nisi nikad išao u samoposlugu na Rampi i tražio od teta Raze da ti odsječe kilu i po primorca... ako nisi nikada u nosu imao piljevine iz Danilove pilane... ako ti valjak Smaje Mazala nije nikada dotaknuo zid... ako ti nikad nisu rekli da imaš usta k’o Hamzina pekara... ako ti se bar neko u familiji nije šišao kod Šeherca ... ako ne znaš ko je Hasib Gubičar i njegova ekipa iz Komunalca... ako ti nikad Hamzine patke nisu prešle ispred nogu... ti onda nisi sa Rampe.


I dan danas, naći će se neko od raje sa Rampe da vam ispriča storiju o Flokinu Bisinom”.

U Derventi se dopodne drincalo na zidu kod Staklenika, a najpoznatije (po)noćno drincanje bilo je na Rampi. Okupili bi se momci sa Rampe i do sitnih sati sjedili prepričavajući doživljaje, diskutujući o aktuelnostima, sportu i svemu ostalom. Najjači argument imao je onaj ko je bio obdaren zavidnom snagom avaza, jer su se pred njim oni tiši povlačili i odustajali. Ta galama je ponekad nervirala komšije, pa je jednom došao neki mladi pozornik da opomene ekipu zbog njihovog bučnog ponašanja. I za svaki slučaj, da bi izgledalo što uvjerljivije, dežurni milicioner zapisao im je imena u svoj mali tefter. Kada je došao do rahmetli Keme, Miralemovog brata, on mu se predstavio sa: Floki Bisin”. Ujutro dolazi glavni inspektor u stanicu milicije i pita pozornika da li je bilo problema protekle noći. Ovaj kaže da nije, ali mu ispriča da je samo grupa momaka na Rampi bila previše glasna. Pošto je inspektor poznavao svakog u dušu, pogleda spisak i upita kolegu pozornika: Kako izgleda ovaj Floki Bisin?” Kada mu pozornik opisa dotičnu osobu, inspektor će kroz smijeh: Ma, kakav Floki Bisin, to je bio Kemo Šifin. Zezn’o te za ime, ti si upis’o ime Flokija, Bisinog ćuke”.  

autor teksta ©  D. Delić Dačo





Asovi čaršije naše (II dio)

Pošto sam godinama svakodnevno pratio derventske rukometaše na treninzima i utakmicama, osjećam obavezu da ovu priču posvetim i onima koji nisu svoju rukometnu karijeru krunisali igranjem u prvoligaškim klubovima i za reprezentativne selekcije, ali koji nisu ništa manje, ako ne i više zaslužni za ugled derventskog rukometa. Po simpatijama i poštovanju domaće publike, bili su to asovi čaršije naše.


Derventa je oduvijek bila pravi sportski rasadnik dobrih igrača koji su se vinuli u sam vrh rukometa ostvarujući zavidne uspjehe i karijere. Nekako u sjenci tih velikih imena, ostali su oni mali, veliki igrači koji su na svojim leđima ponijeli sav teret. Dok je prvima pripadala slava, ovi drugi su proslavljali svoj klub bilježeći godinama njegove rezultate kao svoje lične, nošeni i bodreni uvijek svojom vjernom publikom, kojoj isto tako pripadaju ogromne zasluge za sve što je klub ostvario u godinama svog postojanja. 



Nastavak priče (II dio):


Nedžad Nakić je nekako ostao u sjeni velikih golmanskih imena  RK Derventa, ali je njegov doprinos slavi derventskog kluba ogroman. A imao je Neđo priliku da ode. Interesovali su se za njega klubovi iz komšiluka, pitao bi nas za savjet, znajući unaprijed da bi mu srce puklo kada bi Partizanovo igralište zamijenio nekom drugom sportskom arenom. Njegovu požrtvovanost imao je malo koji golman: ulazio je u šut, ne skrivajući se nikada ni od snažnih šuteva, zbog toga je dobio mnogo udaraca loptom u glavu. Redovan na treninzima, uvijek spreman za šalu, često i na vlastiti račun, a ljutio bi se jedino na samog sebe zbog primljenog gola. Svi su ga jako voljeli i isticali su njegovu srčanost.
           
Moj komšija, Živko Kokić, bio je primer fer-plej igrača, dežurni igrač na pozicijama ljevorukih, u odbrani se možda i moglo šutirati preko njega, ali pored njega prolaza nije bilo. Njegov vrlo snažan karakter dolazio je do izražaja naročito u momentima kada ekipi nije išlo, on je uvijek nalazio načina da im podigne moral i ohrabri, kako sebe, tako i suigrače. Žile je imao više nego dobar pregled igre, skoro da je više volio asistirati drugima nego da sam završi akciju. Nije spadao u igrače koji se često odlučuju na šut, ali svaki njegov šut je bio promišljen i nije bilo improvizacije. Za trenere je bio veoma koristan igrač, jer malo ko je bio tako podoban za realizaciju raznih taktičkih varijanti. Još kao gimnazijalac bio je pozivan da nastupa za omladinsku reprezentaciju BiH.

Kokićev i Nakićev dugogodišnji angažman u dresu “Dervente”, imao je neprocjenjivu vrijednost.

Sead (Saša) Jegić je bio golman koji je uspijevao da iako iz drugog plana unese svježinu i preokret u igri, posebno kada su u pitanju bili sedmerci. Šminker bez premca, na putovanju je bio uvijek tamo gdje i je i najveselije. Jedno vrijeme je igrao u Rovinju, čak je nastupio na poziciji desnog beka u Bos. Brodu protiv Dervente kada smo igrali kao domaćini

Miralema Husedžinovića i Josipa Pudića, lijeva krila, pratila je ista sudbina: bilo je gotovo nemoguće nametnuti se pored takvog asa kakav je bio Pipić. Obojica su sreću okušali preko Save, igrajući za Slavoniju DI. A pošto je Jozo moj komšija, išao sam ponekad s njim na utakmice u Sl. Brod da ga bodrim. Josip je bio specijalista za lobove i naročito igru po kiši.
Karijeru preko Save i to u Županji, odlučio je da nastavi i Tvrtko Mijatović, jedan jako dobar tehničar, srednji bek sa izvanrednim pregledom igre.
Željko Nujić, iako vrlo vrijedan i veliki borac, imao je najveću konkurenciju i nikada nije dobio pravu priliku da redovnije zaigra na mjestu pivotmena.

Klub je uvijek nastojao da pojača svoje redove dovođenjem igrača sa strane. Dolazili bi oni i odlazili, a ostajale su domaće nade čekajući svoju pravu šansu. Svi su oni, bez izuzetka, prošli kroz derventsku rukometnu školu. Lista ovih igrača je duga, spomenuću samo neka imena:

Naser Beganović je svim derventskim trenerima bio glavni džoker. Veliki borac u odbrani, u napadu “djevojka za sve”, igrao je na svim pozicijama, od bekova, pa do pivotmena. Brano Sirovina je rano stekao status prvotimca i povjerenje trenera nakon odlaska njegovih predhodinka, velikih igrača Čečavca i Memića. Bez velikih oscilacija u igri, pouzdan u odbrani, a zvali smo ga “Srna” zbog njegove lakoće da pobjegne u kontru.
Pejo Ravlić je imao izuzetnu maštovitost u igri kao srednji bek ; Nebojša Kljajić je posjedovao izvanrednu brzinu, jak i precizan šut, izuzetno dinamičan igrač. Nedžad Huseinović Fambalo je igrao za raju, bio je sigurno najperspektivniji igrač cijele svoje generacije; Zenaid Puho Memić, mogao je puno više postići na mjestu kružnog napadača da je imao više vremena za rukomet; Mehmed Ramadanović je igrao pivotmena,  zavidne tehnike, veoma pokretljiv, sa odličnim osjećajem za postavljanje. U odbrani je bio veoma uspješan na središnjoj poziciji. Nebojša Cakić je imao veoma dobru golmansku tehniku, stil modernog i školovanog golmana; Rusmir Lupić je bio igrač koji je mogao igrati na više pozicija i kojeg je krasila borbenost.

Za razliku od njih, bilo je igrača koji su u rukometne vode ušli nešto kasnije, ali su svojom upornošću i velikim radom postali dobri i pouzdani igrači, kao što su bili Josip Samardžić i Duško Stanojević... Samardžić možda nije imao maštovitost i tehniku  Kajase, ni odraz i skok Mijatovića, ali je jednostavnošću svojih akcija, visokim skokom iznad protivničke odbrane pronalazio put do gola. Pa ako njegovi golovi nisu bili i najatraktivniji, često su bili presudni. Duško Stanojević je bio pivotmen «od granita», siguran i izuzetno precizan, neprelazan u odbrani.

Ovoj listi mogu se dodati još mnoga rukometna imena o kojim sam pisao i u drugim temama, od Čečavca i Boškovića -  koji su jedno vrijeme boravili u prvoligašima, ali su veći i dio karijere proveli u Derventi, pa do čitave jedne talentovane generacije čiju je uspješnu karijeru i perspektivu prekinuo rat.


Istoriju derventskog rukometa pisala su velika i mala imena, ali nema velikih i malih igrača – svi su oni bili veliki i doprinjeli da ime njihovog kluba velikim slovima ostane zapisano u istoriji rukometa. 



Đurović (tehniko), Memić, Elezović, Delić, T. Mijatović, Pipic, S. Mijatović, Lupić, Pudić, Kokić, Anušić, Nujić, Nakić.

Moja fotka (Ukrina)

Vukovi sa Patkovace pojedose stado janjadi. Ni bruceloza ih nije mogla zaplasiti…


Prosle godine nije odrzana likovna kolonija na Patkovaci, ali je zato odrzana kolonija manekena. Mali predah nakon napornog rada: na slici su maneken mesne industirije „Lijanovic“ i maneken „Saponije“ iz Osjeka.

Mala raja

Prva ulovljena bjelica na Ukrini.


Na Plocama