Opet
žuto lišće pada,
gole
grane zimu slute,
a
pod dugim plaštom noći
usamljene
staze šute.
Halapljivo
tama guta
škrtu
svjetlost stare lampe,
a
vjetar se krišom spušta
od
Harmana, pa do Rampe.
Sve
ulice i sokake
u
njedra je tama skrila,
nad
usnulim gradom mojim
raširila
studen krila.
Jednu
drugu jesen sanjam
u
toplini sobe svoje,
samo
blagost oka tvoga
vratiće
joj stare boje.
Noćas moje srce
trepti
kao lišće poslije
kiše,
zavjesa od magle
pada
na breze moje uz
igralište.
Tvoja topla ruka briše
mraz iz duše, ovu jesen,
na staroj smo stazi opet
uz fišek špica i vruć kesten.
© Damir Delić Dačo - Jesenji san
