Prvomajska

Prvomajska jutra nisu bila samo obična praznična jutra u mom gradu. Ovim se praznikom nije slavio samo rad. Bio je to poseban dan u kojem su se, tradicionalno, ljudi okupljali da bi se kroz druženje, izlete u tek probuđenoj prirodi i gastronomske čarolije razonodili i proveselili.

Kroz tek otvorena vrata mog balkona ulazio je svježi jutarnji zrak, a prazničnu tišinu prekidao bi samo cvrkut ptica ili povremeni lavež pasa. Iznad zelenih krošnji breza plavilo bi se nebo prošarano bijelim oblacima. Moj pogled bi odlutao prema vrhovima Motajice, koji su izranjali iz zagrljaja jutarnje sumaglice. Pa, i ako bi se iznad njih nadvio neki tamniji oblak ni to nije moglo pokvariti raspoloženje, jer se vjerovalo da će ih „odvući” Sava. Uostalom, planovi su već skovani danima prije.

I kao po ustaljenom ritualu, oblačim se ležernije, sportski, žureći da što prije izađem vani, jer ništa se od zacrtanog ne smije preskočiti. Među prvim obavezama je napuniti ceker svježim kruhom i lepinama u pekari. To prvo majsko jutro počinje tradicionalnom budnicom u gradu. Kod Doma kulture spreman je stari kamion, a šofer Pajdo pred polazak štima retrovizor. Jedan za drugim, ukrcavaju se muzičari derventskog Duvačkog orkestra Radnik. Kreće kamion, veseliji i svečaniji od onog čuvenog kamiona sa Coca-Cola reklamom. Na ulicama, ukrašenim zastavama, neobično je puno svijeta za rano jutro. Zrakom se razliježu prvi taktovi prvomajske budnice. I stari i mladi zastaju na trotoarima sa osmjehom na licu, mnogi mašu, a Pajdo im otpozdravlja kroz otvoreni prozor. Derventske ulice slijede ritam trubača. Na mjestima na kojima je predviđena kratka stanka začas se stvore meza, kafa i kolači.

 Pred pekarom je već red, ali ljudi su strpljivi i prijatno ćaskaju, čekajući da dođu do pulta gdje će im ljubazni prodavači donijeti vrući kruh, pobrašnjene lepine, kifle…. Ista je situacija i ispred mesnice iz koje se iznose naručeni janjci, pilići, faširano, krmenadle i ćevapi za roštilja. Na nekoliko tezgi na pijaci vrijedni su ljudi sa sela već izložili mladi luk, sir i kajmak, zelenu salatu, domaće pile, šljivovicu…

Često se i popriča na trotoaru, u nekom od redova pred prodavnicama, koje su specijano otvorene tog jutra. I kroz priču se saznaje da većina ljudi odlučuje da ovaj praznik proslavi u prirodi, najčešće u sjeni vrbaka i topola duž drage nam, zelene rijeke. Na Babinom Brdu već se puši roštilj, ali i iz avlija, na svježe pokošenoj travi.  Ulicama i sokacima prolaze auta, nerijetko, otvorenog gepeka iz kojeg proviruju gajbe piva, kotlići ili roštilji, a kroz otvoreni prozor izviruju ražnjevi i ribarski štapovi. Za ove posljednje, sigurno je da će se tog dana bar janje na njih upecati.  

Sa tranzistora, antena izvučenih do neba, kao i kroz otvorena vrata auta, čuje se muzika sa kaseta ili lokalne radio-stanice, dok kreću čestitke, želje i pozdravi. Nije rijetko sresti ni društvo koje će se opustiti uz harmoniku ili gitaru.

Na ukrinskim brzacima, po običaju, hladi se pivo, dok ljubitelji ribolova sanjaju da zakače pokojeg klena ili škobalja, a koji bi, neposredno po skidanju sa udice, završili na roštilju ili u kotliću. Uz obrazloženje da sam najmlađi, redovno, mi je bila dodjeljivana počasna uloga okretanja ražnja. Jedina privilegija bilo mi je hladno pivo, koje mi je čak i servirano da ne bi napuštao radno mjesto, iako bi već poslije pola popijene flaše postajalo mlako.

Uz golove od istesanih grana, na obližnjoj livadi razbacila bi se popularna fudbalica.  Podijeljeni u dva tabora: debeli i mršavi, iako su punih stomaka svi nekako pripadali onom prvom taboru. Odigrao bi se i meč u kojem se jedva čekalo poluvrijeme, sa kojeg se više niko od aktera ne bi vraćao na teren.  

Potrajaće to prvomajsko druženje do zalaska sunca, pratiće ga smijeh i pjesma, sve dok se na nebu ne pojave prve zvijezde i zažmirkaju prvi svjetlaci.

Izblijedilo je praznično odijelo ovog divnog majskog dana. Utihle su trube i buka stragog kamiona. I uvijek, kad maj na vrata zakuca, iz pupoljka čežnje, u duši tuga mi procvjeta. 

autor teksta ©  D. Delić Dačo

Meša

Sa mjesta gdje se nekada nalazilo sjedište derventske SOFK-e, a u sjenci gustih krošnji kestenova koje su se spuštale sve do krova oniske zgrade stiješnjene između visokih zdanja Opštine i crkve, pružao se veličanstven pogled na crvenkasto nebo prošarano tek pokojim oblačićem iznad modrih vrhova Motajice. Na klupi nedaleko od fontane, gdje je samo naizgled bilo prijatnije tog vrelog julskog predvečerja, ugledah našeg penzionisanog poštara Mešu.  

Još dok sam kao dječak svoje bezbrižne dane provodio igrajući se u dvorištu i parku kraj derventske pošte, upoznao sam Mešu, koji je u poštanskim Renou  raznosio telegrame. Kada sam postao rukometni sudija, često bi mi donio na vrata telegram za utakmicu koju sam trebao suditi. Onaj ko ga nije poznavao mislio bi da je uvijek u nekoj žurbi, ali je on uvijek nalazio dovoljno vremena da porazgovara. Nekako bi se to „slučajno” dešavalo baš u predvečernjim satima kada su rukometaši imali trening na Partizanovom  igralištu. Meša bi koristio tu priliku da se informiše i osjeti atmosferu među sportskim ljubimcima koje je redovno pratio. Obično bi njegov prijatelj Sefer, naš poznati električar, bio taj koji bi mu „uručio telegrafski  izvještaj” o stanju u ekipi.

Mahnu mi Meša rukom, dozva me, pa će mi pomalo uzbuđenim glasom reći ima nešto važno za mene. Baš kao kada mi je nekada donosio telegram: „Dačo, znao sam da moraš ovuda proći”. Iz novčanika izvadi jedan komad papira i sjetno mi reče: „Ovo sam čuvao godinama… od sedamdeset treće. Ti si jedini kojem mogu ovo ostaviti, kome će ovo nešto značiti”. Pruži mi ulaznicu sa rukometne utakmice koja je, za njega, bila toliko važan suvenir da ga je decenijama ljubomorno čuvao… „Bilo je to u Bosanskom Brodu, sjećam se i datuma… trinaestog maja 1973. I rezultat nikad nisam zaboravio, 15 :15. ”.

Sezona za pamćenje u kojoj su Derventa i Premium vodili mrtvu trku za prvaka Jedinstvene Republičke lige BiH. U septembru 1972. Derventa je na domaćem terenu, bodrena od strane hiljadu navijača, deklasirala goste iz Bos. Broda rezultatom 26 :18. U revanšu u Brodu, čiji akter u publici bio i naš Meša, ekipe su podijelile bodove. Neizvjesna trka između ova dva kluba vođena je sve do posljednjeg kola. Ekipe su završile takmičenje uknjiživši po 16 pobjeda, uz 3 neriješene utakmice i sa samo 3 poraza. Zahvaljujući boljoj gol razlici, rukometaši Premiuma (predvođeni Mlinarom, Žepčanom, Baranjom, Zovkom, Sekulićem…) postali su novi drugoligaši. Brođani su imali gol razliliku od +122, a Derventa +117. Samo pet golova razbilo je san našeg Meše da ova ulaznica bude lijepi suvenir koji će ga podsjećati na najveći uspjeh derventskih rukometaša. Tih nekoliko golova je presudilo da najljepšu stranicu derventskog sporta ispiše generacija rukometaša koju su predvodili : Jaganjac, Glavaš, Sotonica, Jusufbegović, Bahtijarević, Tuzlić, Janjić, Vojnović, Haurdić, Mlinar, Omanović, Dokić, Husedžinović, Bošković…

       Trebale su proteći još dvije sezone i brojni ljubitelji rukometa u našem gradu, među kojima je Meša bio jedan od najvjernijih, dočekali su da im klub zaigra u saveznom rangu takmičenja. I više od četiri decenije trebale su proći da se ulaznica za jednu nezaboravnu rukometnu predstavu nađe u mojoj vitrini, na drugom kraju svijeta, da svjedoči o lijepim danima derventskog sporta i malim, ali srcem velikim ljudima koji su za njega živjeli. 

Breze iz moje ulice

Kada sam prvi put, nakon što je Dejton omogućio da nesmetano putujemo po vlastitoj zemlji, došao u rodni grad i krenuo dobro znanom prečicom sa autobuske stanice, teškog koraka i blijedog, zamišljenog lica, prvi osmijeh mi probudi lepršava zavjesa od krošnji zelenih breza ispred moje zgrade. Obradovao sam im se kao susretu sa nekim dragim bićem, onome što je godinama, zajedno samnom, raslo u ulici Dr Mladena Stojianovića.

U trenutku, pogled mi pade na izranjavanu ogradu Partizanovog igrališta. Kroz rupe od gelera ukaza se mjesto gdje sam proveo najljepše dane djetinjstva i mladosti. I kao da mi te breze, čije grane zadrhtaše pod laganim naletom povjetarca, dadoše snagu da prebrodim prvi susret sa domom, iz kojeg sam otišao pred ratnim vihorom i u koji, nakon toliko godina, ponovo treba da uđem, unaprijed znajući da me čekaju samo goli zidovi. Kroz bujne krošnje, u kojima je treptalo na stotine srcolikih listova, nazirao se balkon mog stana. Izgledao je pust i hladan, kao Sibir, bez majčnog cvijeća, koje ga je krasilo od ranih proljetnih dana, pa sve do prvih jesenjih mrazeva. 

Taj mali niz breza, nisu bila samo obična stabla uz asfaltnu traku što se pružila ispred zgrada. Bile su ukras naše ulice, čuvari priče o komšiluku, kojeg je kraslilo međusobno poštovanje i odnosi za svaki respekt. U takvom okruženju rasli smo i vaspitani mi, djeca iz ulice, družili se i bezbrižno provodili dane u omiljenim nam igrama na zelenoj površini uz naše breze.

Breze su postale „stanari” ulice u isto vrijeme kada je izgrađen red plavo-bijelih zgrada pored rukometnog igralista, preciznije sedamdeset i druge godine.  Mladice sa obronaka Motajice našle su pogodno tlo u ulici Dr Mladena Stojanovića i decenijama bile njen najljepši dekor. Vjerovatno, slučajnom prolazniku je nevažno ko ih je posadio, ali za nas iz ulice ostaće u sjećanju imena koja se vežu za njih – čika: Obrad, Vlado, Brano, Hašim, Anto, Mile, Miloš…  Čak smo i mi, djeca iz ulice, igrajući se uz krhka, bijela stabla respektovali ovaj dar prirode, pa su naše tanke breze izrastale bez polomljenih grana. Već od samog početka bilo je primjetno da je prva u nizu breza imala „falinku”, jer joj je stablo bilo savijeno u blagom luku, ali joj se krošnja kasnije ispravila i rasla paralelo sa stubom za uličnu rasvjetu.

Sa mog balkona, na kojem sam provodio dosta vremena, preko krošnji breza pružao se veličanstven pogled na šumovite padine Markovca; na Babino Brdo gdje se, među borićima koji su svake godine bili sve viši, jasno isticala Lovačka kuća; malo dalje pružali su se kostreški brežuljci, a nešto niže crvenili su se krovovi beglučkih kuća. Kroz grane, između bujnih krošnji, dopirali su prvi snopovi jutarnjeg sunca. Jesenji vjetrovi su im savijali grane okićene zlaćanim listovima, dok bi tamni oblaci iz pravca Motajice plovili iznad njihovih vrhova. Zimi bi se te iste grane savijale pod teretom bijelog pokrivača.

Lijepe krošnje kitile su se resama kao đerdanima, a iz njihovih njedara dolazila je pjesma ptica danju i cvrčaka noću. Drhtalo je, i bez vjetra, njihovo lišće praveći hlad za komšijska auta, a stazom pokraj njih vodila je prečica kojom su prolazila mnoga poznata i draga lica.

Iako je, prostrano i uređeno, rukometno igralište sa svojim tribinama bilo mjesto gdje smo provodili najviše vremena, često nas je privlačio zeleni sag uz naše breze. Kad bi se zasitili asfalta, na njenoj travi smo postavljali golove i igrali fudbal. Mi, klinci iz ulice, oformili smo čak i ekipu koja se zvala „Jupi”, a jednom smo imali čast da na tom terenu ugostimo i vršnjake iz Jasenaka. U predvečernjim satima okupljala se mala raja iz ulice i tu bi, najčešće, igrali između dvije vatre, a sa tog mjesta bi polazile naše maratonske igre žandara i lopova. U vrijeme kada su naši košarkasi harali planetom napravili smo i koš na njenoj travnatoj površini, koja je ubrzo na mjestu ispod obruča izgubila epitet zeleni. Sve dok mjesečina ne bi prošarala krošnje breza, smjenjivale su se ekipe na basketu. Dječja graja i koš, koji bi se svaki put zatresao kada bi gumena „Tigrova” lopta dotakla obruč, nisu se dopali gostu koji je dolazio na odmor u komšiluk, pa je jedno jutro koš… „pokošen”. Tada smo prvi put, od učtive i pitome djece, postali mali buntovnici. Okupili smo se pod brezama skandirajući: „Ćup, Ćup, Ćupiću, novi koš izgradiću”, aludirajući na njegovo prezime Ćupić.

Poslije četiri decenije odolijevanja vjetrovima, kišama i snijegu, u gradu u kojem su nestale i lipe kraj stare željezničke stanice, kestenovi iz parka, topole u Omladinskoj, lipa sa Harmana… uvenule su i breze u mojoj ulici. Prokopavanje kanala za uličnu rasvjetu, tik uz njihovo korjenje, donijelo je svjetlo jednom dijelu ulice, a zauvijek utihnulo treptaje srcolikog lišća.  Preživljela je samo prva u nizu breza, ona starica savijenog stabla, koja je, eto, život počela s „falinkom”. Električari su čak i njoj dobro potkresali vrh, ali grane su ponovo nikle i, kao iz prkosa, formirale novu krošnju. Danas je ledina prazna, umjesto meke trave, posuta je šljunkom. Ne igraju se na njoj djeca. Uz iskrivljeno i hrapavo, bijelo stablo, iz kojeg se prkosno prema nebu izvija zelena krošnja, naslagane su cjepanice, čineći šupe za drva na otvorenom.

Godinama već, na bijele grane slijeće mala selica mrkog perja, crna crvenorepka. Držeći u kljunu hranu vine se ka odvodu za ventilaciju na mom balkonu, gdje je čekaju mladunci. Krajem jula, kada im krila ojačaju, napuštaju svoje gnijezdo. Krošnja breze im je prva stanica i prvo iskušenje u letu ka nepoznatom. Poslije kratkog zadržavanja razviju tek ojačala krila i nečujno se izgube u plavetnilu neba. Kako sam i ja selica, koja se svakog jula vrati na svoj balkon, nadam se da ćemo se ponovo sresti idućeg ljeta. Samo da nam breza preživi.

autor teksta ©  D. Delić Dačo

Rukometni veterani (III poluvrijeme)

Ovom, po redu trećom, foto-reportažom spušta se zavjesa na još jedno lijepo i nezaboravno druženje sportaša. Ostaće sjećanje na lijepa druženja izvan terena, publiku koja je još jednom dokazala svoju privrženost i ljubav prema sportašima iz našeg malog grada, na želji da se odigra još koja lijepa akcija, proda poneka finta, da se skupi još koji atom snage i istrči kontra ili iz skok-šuta zatrese mreža.  A "Derventsko srce", za koje se nadamo da je stiglo u prave ruke, predstavlja krunu za ova naša deceniju ipo njegovana sportska druženja.

-->

Rukometni veterani 2017. (II dio)

Veterani RK Derventa 2017. - stoje: Mlinar, Omanović, prof. Jusufbegović, Zubčević, Suljkić, Samardžić, Baranja, Delić, H. Elezović, Tarabar, Husedžinović, Haurdić, Pudić, Bahtijarević, Barišić - čuče: D. Elezović, Memić, Lupić, Pala, Mujanić i Todorić.

Ljeto na rijeci

Razigrane sjenke titraju na vodi,

pjevaju mi ptice i cvrčak u travi.

K'o biseri bliješte tvoje bistre kapi,

dal' ljepša si, rijeko, u snu il' na javi.

Veterani Tekstilca

Na zelenom tepihu Tekstilčevog stadiona odigrana je utakmica između veterana FK "Tekstilac" i "NK "Marsonija" iz Sl. Broda. Iako je tog julskog predvečerja bilo dosta toplo, nekadašnjim majstorima fudbalske lopte nije nedostajalo snage za uspješne pasove i šuteve, driblinge i poneki  bijeg protivniku... Ova galerija slika prenijeće atmosferu sa terena i tribina:

Zaustavimo ljeto

Malo slika iz zavičaja iz moje galerije. Kad bi bar mogli zaustaviti vrijeme...