Igralište i moj balkon. I širom otvorena vrata da mi to
isto igralište ne pobjegne kad sam u kući. Svaki sam kamičak na njemu znao gdje
stoji. Bilo je tu sportskih, estradnih i kulturnih manifestacija, poput ove
lijepe i masovne zvane Male olimpijske igre. Bio sam učesnik na istim, prvo kao
lijevo krilo u rukometnoj sekciji N. Tesle, a kasnije i kao najmlađi djelilac pravde
na terenu.
Ova slika čuva i jedan dragulj našeg igrališta:
slatkog i dragog dječačića, mog komšiju Adema kojeg smo zvali Žaba. Odrastao je
na ovom igralištu, jurcao loptu po čitav dan i u svoje trepavice kupio sportske
majstorije starijih. Krenuo je stopama starije braće i bio perspektivan
rukometaš, ali ga je komšija Begalo vrbovao za igru pod obručevima, pa se
zahvaljujući izvanrednoj tehnici svrstao u u rang najboljih derventskih košarkaša.
Poslije su posjekli one drače, zove, zerdelije… Zastavnik
Boća je doveo jednu četu vojnika koji su iskopali temelje za betonske tribine,
a čika Tahirov Tehnorad je poklonio ogradu kakvu je malo koji stadion imao. Kad
su postavili reklame oko igrališta, tamo gdje je pisalo Elektro-Tuzla, kod slova "T" bilo je udubljenje nastalo od klompi Miralema Šifinog kojima je lupao po limu
kad se publika digne na noge u zadnjih deset minuta. Stubovi nisu samo držali
reflektore, već su imali kuke na koje su se kačile zastave. Nula je uvijek bio
u nedoumici na koji od njih treba postaviti partijsku, a na koji republičku
zastavu, pa bi se, ne jednom, pentrali po njima da im zamjenimo mjesta.
Jedan je zid na zadnjoj, dograđenoj, svlačionici bio "herav" jer ga je Ćule zidao i sfušerio, pošto ga je Vlado Špijun dekoncentrisao, a Ićo požurivao da počnu fudbalicu dok nije krenuo trening rukometaša. Ta je svlačionica, poslije, bila rezervisana za sudije i delegata utakmice, ali i kao loža za yu-estradu koja je tu gostovala. Tu je Nula zabavljao Rokere s Moravu i druge muzičare, dok ih je publika zvižducima opominjala da je "Time to show".
Moj komšija Ćiro bio je uvijek tu oko igrališta, ali mu je harmonika bila draža od lopte. Samo, kažu da je kao dijete znao "poplašiti" svaku loptu rukometaša koja bi završila preko ograde u avliji, pa kada bi se profesor Huso pojavio na kapiji, k’o iz topa bi prozborio: "Rek’o babo Huso da ovdje nema nikakve lopte". Lopta se još uvijek kotrlja, ali naše lopte tu više nema. Ispuhala joj dušica! A i naš korak, brz i sportski, sada je kao onaj plesni tanga: jedan naprijed, dva nazad, pa odmor…
"Ši, ši Derventa!". Evo i mene među vjernim
navijačima ("najplavlji" na slici). Tada nisi morao biti nabildan
i istetoviran, ni zatrovan mržnjom da bi bio vatreni navijač. Mi smo navijali :
"Sudija nije muško", "Ušla voda u uši", "Golman nema
veze", "Gotovo je, gotovo" …
