U
ponoćnom času još jedna Nova kuca,
bez
snijega i leda, bez svjetla stare lampe.
Na
krilima mašte spuštam se opet
klizaljkom
dugom od stare Bate do Rampe.
I
plešu opet pahulje oko mene,
lomi
se u svakoj svjetlost lampiona.
U
srebrnom ruhu skrojenom od leda,
na
ples će i Ukrina od Prala do Briona.
Na
Harmanu lipa čeka nas i ponoć,
gole
joj grane zvijezde sjajem okitiše.
I
sretne su moje breze uz igralište
što
na poljupce i kolače ova noć miriše.
Eh,
nostalgijom plovim i vi ste uz mene
i
sve naše Stare pripojiću ovoj.
Za
sve meni drage ljude rasute po svijetu:
nek'
vas sreća prati u godini Novoj.
Damir Delić
