Polako se mijenja derventski
pejzaž. Nestala je zgrada nekadašnjih Carskih i kraljevskih bosanskih
željeznica i s njom stoljetne lipe. Ne cvjetaju više ni guste krošnje brojnih
kestenova u parku Staklenika, a nema ni debelog hlada drveća ispred upravne
zgrade T.I. Ukrina. Nema ni mirisa behara iz avlija derventskih čardaka. Ne
cvjeta više ukrasno drveće i ne trepere breze u, nekada, lijepom parku škole
Zdravko Čelar … Kao i ljudi, drveća su duša jednog grada.
Dok u gradu u kojem trenutno živim svako drvo ima svoju pločicu sa brojem, gdje
zbog drveća poput harmanske Lipe se premješta i trasa nove tramvajske linije...
u mom rodnom gradu nestaju obilježja, simboli generacija stanovnika nekada pitomog i romantičnog grada.
A meni ostaje samo da vam još
jednom poklonim svoju priču o Lipi :
Lipa harmanska
Pročitah
jednom kako su švedski naučnici na planini Frulu pronašli smreku staru 9550
godina, a koja je počela rasti kratko nakon posljednjeg ledenog doba.
A da je
po proživljenom, najstarije drvo na svijetu bila bi lipa harmanska, za jedno
ledeno doba proživljenog više švedske smreke. O tome svjedoče godovi što stežu
obruč oko njenog srca, godovi u kojima je sve zapisano. Koliko živih čipova u
svakom godu, toliko priča, toliko sličica, toliko likova, toliko odlazaka i
dolazaka...
Onaj ko bi
želio izračunati starost lipe sa Harmana, trebao bi stati pod nju u toplu
junsku noć, udahnuti miris njene procvale krošnje i kroz lišće pogledati nebo
prosuto zvijezdama: svaka zvijezda jedno zrno pijeska u pješčanom satu vasione,
kojeg Nućo i Salih varaju, neprestano ga okrećući, da bi novo ljeto što prije
stiglo i potekao život ispod lipe.
A lipa stoji nepomično. Reklo
bi se da je neosjetljiva na život što „zuji” oko nje i
ispod nje. U njenoj krošnji smjenjuje se igra sunčevih zraka i mjesečine: čas
blijeda svjetlost tek rođenog dana iz pravca Karabegovića čardaka, čas vrele
zrake podnevnog sunca ispod kojih šuti umorno lišće, pa, onda, crvenilo
zalazećeg sunca koje na kraju dana umire u njedrima Motajice i srebrna
mjesečina kad se, kao paučina, isplete po njenim granama.
Preživjela je kora harmanske
starice mnogo toga. Ponijela je na sebi sve plakate utakmica rukometaša i
Tekstilca, ali i one o koncertima i drugim manifestacijama. A, vodnik Blaž,
veliki zaljubljenik Harmana, sa sjetom priča kako se smjena pozorničke patrole
obavljala na Harmanu, kod lipe.
Pod njenim hladom, za vrelih
ljetnjih dana, tražilo bi se osvježenje. Znala je ona sve priče, ali nikada
nikome nije odala o čemu su pričali čika Hidajet ili Zdeno, pa Soni, Sudo,
Željo, Sejo, Salem, Maid, Hari, Salih, Mirče, Amir, Brano, Osmo, Samir, Atko,
Damir... ispraćajući raju na korzo i dočekujući one iz druge smjene. Pamtila je lipa
i vremena kad su „manekeni sa Harmana” biti tanji od nje. A taj kult lipe njegovali
su i puno prije pomenutih: čika Emil, Avdo, Boltar, Bego, Šošek, Ivica, Šacko,
Rešo… a posljednjih godina najvjerniji su ostali : Meša, Anto i Boltar.
U mom prvom herbaru je bio
list lipe sa Harmana.
Stvarno mislim, da nije važno
što se ona švedska smreka rodila prije toliko godina, ne bi ona našoj lipi harmanskoj
imala šta ispričati. Ona nikada nije vidjela mesnicu, poput one što se nalazila
prekoputa, u kojoj su se prodavale cipele „ekovke”, u vrijeme kada su derventska preduzeća Demos i
Mesar tako prebijala dugove. Pored švedske smreke, sigurno, nikada nije prošlo
toliko ljudi, ni poteklo toliko priča. Samo ova lipa nikome ne priča i čuva sve
tajne. Ne iskazuje ni strah, ni želju, niti je išta može naljutiti. Možda samo
vjetar, kad joj se zaplete u krošnju i pokida lišće.
A danas kada lipa više ne stoji na Harmanu, ja bih ime lipa pisao
velikim slovom. Jedna je, jedina, Lipa harmanska i eto, baš mi nešto drago što
sam rođen samo dvjesto metara od nje
© autor teksta: Damir Delić Dačo
