27.6.09

Put putujem

Doslo je ljeto i nakrcani koferi nas “vode” dole ka jugu. Svaki dolazak ili povratak u rodni kraj iscrta novu boru na licu koju tek primjetimo po povratku kada pocnemo da vracamo film od proteklog ljeta.

Ja ni danas ne mogu zaboraviti onaj davni osjecaj kada srce pocne da lupa kad, negdje kod Rabica, pogledam kroz prozor autobusa i u dolini vidim poznate krovove rodnog grada, iznad kojih se ponosno uzdize “Ukrinski” dimnjak. I dok se autobus spusta Brodskom ulicom, kroz taj isti prozor gledas da, na poznatim derventskim trotoarima, prepoznas nekog od tebi dragih sugradjana.
Ako na sjeveru ostavis iza sebe kilometre dugih pruga, u Slavonskom Brodu trazis put da presjeces rijeku ljudi koja tece u izmedju dva brodska kolodvora i da, gotovo u letu, udjes na zadnja vrata “duplaka” koji te, krivudavom cestom, vodi tvom gradu dok sumrak osvaja posavsku ravnicu, a uz put, poput svjetlaca, promicu svjetla na kucama po okolnim selima.

Danas, nekadasnja “carska dzada” sto vodi ka Derventi, i u jednom i u drugom pravcu, djeluje tuzno i napustena od svih, pa se pamti jedino sam cin ulaska u grad, gdje ti dugo vremena treba da prepoznas neku poznatu facu.

I onda necujno, poput lopova, hodas vrelim derventskim asfaltom, ali tako malo treba da te poznati sokaci, fasade koje jos prkose vremenu, cvijetna dvorista starih Dervencana, a povrh svega ljepotica Ukrina…vrate u jedno lijepo vrijeme od mladosti otrgnuto.
I da bi u tome donekle uspio, potreban ti je i cvrst stisak ruke, osmijeh na licu starog prijatelja ili poznanika, a samo jedan izlazak na pice ucini te neizmjerno sretnim. I druzeci se s tim ljudima uvijek nadjem nesto od one moje stare dobre carsije.

I nigdje nebo nema tako lijepu i jasnu plavu boju kao nad mojim zavicajem, a nijedna melodija ne ispuni srce kao kisa sto huci kroz stare oluke moje ulice.
I nigdje nije mrak tako gust kao kada u toploj noci kroz otvoreni prozor trazis Mala kola, toliko gust da mislis za trenutak da su ti se oci sklopile i da spis, a lavez psa sto dopire iz daljine samo te podsjeca da si jos budan.



20.6.09

Ovdje "Harman 988"

Kada ljeti svratim u rodni grad, mogu reci da sam zvanicno stigao onog momenta kada sam se sreo sa Salihom Palom. I uvijek je to prijatni dozivljaj, jer on se obraduje svakom susretu sa svojim sugradjanima koji su razbacani po bijelom svijetu, uvijek je pri ruci da pruzi neku uslugu ili ponudi korisnu informaciju. Kad treba poigrati lopte, zapjevati uz gitaru, ubaciti “nesto u kljun” pod hladovinom ukrinskih vrba, sjediti do kasno i ugodno caskati pod harmanskom lipom... Salih je uvijek prvi.

Ljetnja okupljanja rukometasa, uz muziku i sjecanja na lijepe dane derventskog rukometa, ne mogu proci bez “malog Pale”. To je ujedno prilika da mu produzimo, na jos jednu godinu, mandat Visokog predstavnika za raseljene Dervencane (svaki put namjerno produzavano na godinu dana, a ne duze - da se ne bi opustio).

Na jutarnjoj kafi, Salih prima poruke i pozive sa svih strana … tako da, od « dezurnog iz sluzbe Harman 988 », iz prve ruke saznajemo kada ko dolazi u Derventu, koliko ostaje u gradu na Ukrini, pa do toga je li guzva u Brodu na granicnom prijelazu, prijeti li bruceloza i derventskim jancima…. i sve do najkonretnijih informacija : Babicin sutra popodne slijece na Pleso, Mutap je vec u Sloveniji sa prosjecnom potrosnjom goriva od 5,7 litara, Sejo zavrsava s cevapima kod Puhe u Puli i krece za Derventu, Britva u Velikoj trazi ko ga moze prebaciti do Dervente ….

Uvijek medju prvim kupacima na Ukrini: stize mali motorin...i atom-mrav.

Za pravu atmosferu, animacije i dobre vibracije…on je uvijek tu.

Popodnevna sijesta na pijesku Patkovace… i ne dirajte lava dok spava. Otvori nakratko jedno oko samo kada neko od raje nesto dobaci, kao npr. ono da kad Salih staje na vagu, onda na njoj pise: “Jedan po jedan, molim!” .

A na plazi, ne igra se, kao nekad, « glavare », „eberecke“, „cize-blize“…, ali je zato jedna ekipa (Babicin, Mirce, Salih) igrala „truhle kobile“…

Izgleda da ovdje Salih nije jedini « sidras », pa splav ne moze ni makac.

Na jednoj od jutarnjih prozivki, neko donese vijest da Nucu boli prepona i da ne moze vise da radi na mjesalici. Dok jedni govore « pa, ne ubacuje valjda volejom u mjesalicu », Salih okuplja ekipu sa « arbeitsamt »-a koja odmah nudi svoje usluge. Ipak, gazda Nusret je od cijele ekipe, zadrzao jedino Sabita.

Salih je i glavni organizator susreta derventskih rukometnih veterana. Na terenu izgara, trci, bori se “na crti”, a sjecam se kada se prvi puta igrala utakmica, prilikom jedne akcije oko penala, neko iz publike povika na mene sudiju: “Daco, sviraj… ubise dijete”.

Salih je bio i najprijatnije iznenadjenje susreta Dervencana u Holandiji. Za ovu sliku je interesantno reci da postoje samo dvije ovakve kosulje (3XXL), jedna u Danskoj, a druga u Derventi, a slucaj je htio da se oba primjerka potrefe bas na susretu u Holandiji.

Pred ponoc, nose se kifle (“argeta” i spice) i pravac pod harmansku lipu, do sitnih sati.

Ipak, najvise se obradujem caskanjima o rukometu, kao npr. ovom kada sam bio u drustvu sa rukometnim trenerima.
A ako zelite saznati kada cu ovoga ljeta u Derventu, necu vam reci. Nazovite… "Harman 988".

15.6.09

Slike Dervencana (5)

Ima jedan grad na vratima Bosne... (za veci format slike i pjesme, kliknite na sliku).


Na Patkovaci sa Barbom Mehom.


Najbrzi "salamander" Evrope: sa svojim ljubimcem, Mujo Berbic je proslog ljeta prokrstario cijelu BiH. Kazu da je u Mostaru okupio dvadesetak Dervencana, stigao je i do Trebinja, a jedno jutro sam i ja upratio “salamandera” na Marijin Dvoru… al’ opet, Mujo je najsretniji bio kada odlozi kacigu i rukavice i sjedne medju svoje Dervencane.


Sa Izetom na rukometnom igralistu... ali i kad se vratim u Lijez, tu su, na zidu moje sobe, Djuzelove grafike koje me podsjecaju na nekadasnje derventske dane.


Profesor Zdravko (Spiraja) - vjeciti zaljubljenik sporta, narocito tenisa.

Kemo i ja sa “Puslicom” u “Vagabondu”.

Babicin i Salih dok su, u buregdzinici kod Emina, "mezili" po burek cekajuci da dodje cijela tepsija.


4M - cetiri mladica iz carsije podno Rabica: Mladen, Emir, Djeldum i Daso.


Fadil, na dopodnevnom caskanju, u drustvu H. Jusufbegovica i V. Sendijarevica.


Rahatluku kraja nejma: Fudo i Mutap.


„That's wonderful“ – rekao je, na izlozbi derventskih slikara, ovaj posjetilac iz Amerike (sa cistim harmanskim akcentom).


Emir Piski, Begi i Smajo

Sa jutarnjeg drincanja uz kaficu (Svedska, Engleska, Belgija, Holandija i Francuska).


Sa legendom Mitkom ispred njegov omiljenog "sidrista", grila "Korzo".


10.6.09

Umjesto maturske slike jednog gimnazijalca

Nikada lipe kod hotela nisu tako lijepo i opojno mirisale kao one davne 1982. godine. Uplela se topla proljetna noć u njihove bujne krošnje, okićene stotinama zlatnih cvjetova, kao da je željela  da zagrli maturante derventske gimnazije. Oni, svi odreda sretni, nasmijani, ponosni... iza njih je ispit zrelosti.

Kasnim na okupjanje vraćajući se sa utakmice rukometaša iz Bos. Broda. U oznojenom dlanu stišćem pozivnicu za matursko veče, štampanu samo za ovu generaciju: na bijeloj podlozi plesni par u plavom, simbolizirajući valcer, ples koji će otvoriti  matursku zabavu u hotelu Biser i stihovi  koje je, za ovu priliku, napisao pjesnik Duško Trifunović: U život idu maturanti”. Slijedi  spisak maturanata po razredima i njihovih profesora.


Ova generacija kao da je znala da će njen put biti drugačiji, možda zato nikada nije imala svoju matursku sliku u nekom od derventskih izloga. Slika je, ipak, ostala duboko urezana u sjećanje svih nas, da je nosimo kroz sve ove naše godine, kao i ono neprocjenjivo blago znanja koje smo sticali u gimnazijskim klupama.
Danas, kada smo se nepovratno udaljili od njih, zvuče besmisleno sve radosti zbog petica i sve ljutnje zbog promašenih odgovora. A godine, koje nam nepovratno bježe, samo još više otkrivaju vrijednost tih znanja koja su obogaćivala našu opštu kulturu i otvarala nam prozor u svijet. I ne kaže se uzalud da je najljepše đačko doba.

Kada se zaborave muke kontrolnih radova i pismenih zadaća, koje ti više ništa ne mogu”, kako je lijepo kada u sjećanje ušeta hladna, bosanska zima i stara peć iz naše gimnazijske učionice. Oživi u mojim ušima pucketanje uglja, kojeg smo neštedemice ubacivali u peć, sve dok nas podvornik Bakula ne bi naružio” zbog vječito praznog sanduka za drva. Sada, kada su gimnazijski dani daleko iza nas i kad nas život pritišće raznim obavezama, bilo bi lijepo pobjeći malo od stvarnosti, pustiti da nas ponesu ona lijepa sjećanja u dane đačke bezbrižnosti. Tako bih rado, još jednom, sjeo u onu prvu klupu u srednjem redu pored Duška, pa da se prisjetim drugova, časova i profesora. Ili da me, za trenutak, u te dane vrati neki prijatni detalj, kao onaj smijeh, kad neko uspavan iz zadnjih klupa, na pitanje profesorice Fate: Šta se sve uzgaja u Španiji?”, bubne: Turizam!”, našto bi uslijedila profesoricina hitna ispravka, upućena redu do prozora: Daj, bonićko, otvori prozor da izađe ova glupost”. A danas, eto, moj školski drug Enko uzgaja turizam” tamo  negdje kraj dugih, pješčanih plaža te iste Španije.    



Strogost zakona fizike profesor Muhidin ublažavao je vicevima, kako ih je samo on lijepo znao da dozira u svojim predavanjima, pa smo lako učili s njim. Profesoru Ramizu sam zahvalan što me danas djeca ne mogu uhvatiti u neznanju kada ih odvedem na izlet u Ardene, jer još uvijek im znam, bez greške, pokazati: glog,  jagorčevinu, bokvicu, preslicu, jasen... Časovi latinskog kod profesorice Julije bili su časovi i jezika i kulture. Učila nas je zašto nomen est omen”, a nomina sunt odiosa”. Najljepše  rasprave vodili smo na časovima književnosti. Jednom smo se, gotovo, posvađali zbog Geteovog Vertera. Jedni su tvrdili da je kukavica, drugi da je heroj. Na kraju smo shvatili da svi možemo imati pravo ako imamo dobre argumente, a sve to zahvaljujući profesorici Mariji Ledić, koja je bila jedna fina, lirska duša i koja nas je vješto vodila kroz bogatstvo i ljepotu pisane riječi.
Kako smo tek bili važni” u bijelim mantilima kada bi se u hemijskom laboratoriju našle epruvete u našim rukama. Ni teorije se nismo bojali, jer bi nas uvijek okuražio  glas profesorice Nadežde: Priđi mi s osmjehom i ketonima”. Njoj taj osmijeh nije nikada silazio sa lica.  
Stazama Pitagore i Dekarta proveli su nas profesorica Veselinka i profesor Najo, dokazujući nam da ni matematika nije uvijek bauk.

Kada bi život bio splet ulica, one bi bile prošarane vedrim prugama svjetlosti i prohladnim sjenkama. Moji gimnazijski dani bili bi sigurno jedna od najljepših pruga svjetlosti.

© autor teksta: Damir Delić Dačo




7.6.09

Vagabond

U basti sa pogledom na najmarkantniju zgradu naseg grada, osnovnu skolu “N. Tesla” (sa, kako kazu, 365 prozora i u obliku slova “z”, po posljednjoj Habzburskoj carici Ziti), smjestenoj s druge strane bordske ulice, prometnice kojom su nekada prolazili mnogi autobusi, cisterne, teretnjaci i limuzine... u kaficu zvanom “Vagabond”, imate priliku da se opustite caskajuci sa mnogim Dervencanima kojima je ovo nezaobilazno svratiste.

Jutro pocinje uz dnevne novine i laganu pricu, a Fadil je tu da vas doceka sa pravom kafom. Predhodnih godina, ovo je bilo i mjesto gdje ste mogli naci mnogobrojne foto-albume (tematski sredjene) sa starim fotkama Dervencana i slikama iz zivota naseg grada.

I prije nego sto se zaredaju mnogobrojni susreti sa Dervencanima koji su pristigli sa raznih strana svijeta, najljepse je poraniti i lagano otcejfiti prvu kafu, potom i drugu... kao sto to znaju Nuco i Smajo.

Najgore je kada dodje vrijeme za rucak, a drustvo se jos ne bi razislo...

Keskinovici i Samija u ugodnom dopodnevnom caskanju.

Tu su i Bodulovici (jos da nam je Kviska dovesti malo ovamo).

Dok komsija Muki evocira svoje uspomene...

Damir i Adi: krenuli iz Svedske i Francuske, nasli se u Vagabondu.

Ferid, lokalni kantautor sevdalinki.

Drustvo iz kantona Caparik uz hladno pivo (iz gajbe Coca-Cole).


Kad je atmosfera prava... i kolo se zaigra.

"Groznica julske veceri" - kad se mladja raja "zapali" (steta sto ce fajront).

Jedni ce otici, drugi ce doci... al' ostaju stari jarani (Mitko i Ceco).

Svi putevi vode na Harman

Kaze se da “svi putevi vode u Rim”, a u nasoj carsiji svi putevi vode na Harman. Tako je bilo i u vrijeme kada je na Harmanu bila stara posta, prva apoteka, prva ledara u kojoj se pravio led za derventske kafane, dovozile su se tu i prodavale zitarice i drva... a u novije vrijeme Harman je bio poznat po trgovinama. I danas ce Dervencani, izabrati jedan od puteva stvo vodi ka Harmanu da bi svratili na specilaitete sa rostilja, na pice i razgovor u "Bumerang".


Kemo, sa Danisom i Denisom, najredovniji je gost u ljetnjem periodu: “Daj napravi malo duzu kafu, stavi mrvu slaga i odozgo onih cokoladnih bobuljica… da popijem kafu na miru dok gazda nije dos'o”.


Ako hocete da sretnete sve one kojima je "Tekstilac" bio u srcu, Sankina kafana je pravo mjesto za to.



I ne samo fudbaleri, vec i rukometasi se rado okupljaju u basti "Bumeranga".



Nekadasnji drinceri iz Staklenika.

Sabo, za kojeg kazu da je najbolji ribar od Vranduka do Klopceta, obavezno svrati na veliku porciju cevapa.

"Jutarnja prozivka" pocinje obavezno uz pravi expresso i listanje dnevne stampe.

Krajem jula, basta "Bumeranga" postaje pretijesna, svi bi da se opuste uz harmoniku i gitaru.

"Zelena rijeko sumi, kao nekad dok bila je tu..." Upravo ovim i slicnim stihovima « rasturao» nas je Enver Vejzovic. Posred nas – u dubinu duse. A mogao je Vejza ljetos da svira i pjeva od Jadrana, pa do Save. I sve odbio, samo da bi bio sa rajom. Svojom, derventskom. Uvijek sa gitarom u gepeku, odsvirao nam je drage i nezaboravne melodije.

Mala raja na proslavi rodjendana.

U drustvu "barona iz Cakovca", dok Keno svira.

Futa i drustvo