26.12.12

Sretna Nova godina



Umjesto  čestitke

U ladici spava čestitka mi davna,
godine joj mnoge ispijaše boje,
srebrn mi se mjesec  smiješi  iznad grana,
tvojom rukom ime ispisano moje.

Budi se u meni zimskog jutra slika,
čak vidim i osmjeh na licu poštara,
pred očima titra sjenka tvoga lika,
dok se zimsko nebo pahuljama šara.

Samo nema više one lijepe slutnje,
ni tajne, ni nade žutog sandučeta,
od pregršti  želja sad su jače šutnje,
ne piše se više, ni tako čestita.

Al sandučic žuti još nosim u srcu
i uvijek će biti dio mojih snova,
u njemu ću naći i lane i pticu,
ispisano rukom:  sretna  godina Nova.

autor © Damir Delić Dačo





9.12.12

Derventska slikovnica (45)


Razglednice Dervente iz 1908. godine.



Razglednica Dervente iz 1904. godine.


 Nekadašnja trgovina M. Sterna.


Ilman


Hotel "Hill" kod željezničke stanice.


Derventa, centar.


Gornja Mahala, 1934. godina.


Završetak igradnje prvog betonskog mosta na Ukrini, 1936. god.


Photos: slike sa starih razglednica Dervente.

24.11.12

Drincanje – malo ružno ime za divna sjećanja

Stari kestenovi u nekadašnjem gradskom parku, u svojim nanizanim godovima, vjerovatno, još uvijek čuvaju tajne o prohujalim decenijama, o derventskoj mladosti koja je mnoga svoja dopodnevna druženja ili kako ga mi, od milja, zvasmo drincanjem, provodila upravo na tom mjestu. I sve ove godine poslije nosimo to  drincanje kao tetovažu na našim dušama, koje uzdišu za tim nepovratnim i neprežaljenim vremenima. Neprežaljenim, jer je u njima je bilo puno više topline i iskrenog drugarstva nego na današnjim društvenim mrežama. Sada satima možemo da drincamo uz ekran, ali nam uspavana čula nikad ne mogu dočarati žamor gradskih ulica, stisak ruke, osmjeh na licima deventskih šminkera… 

            Smjenjivala su se godišnja doba pod kestenovima i svako je imalo svoje čari. Drincanje bi nam bilo posebno drago  kad bi se zelene grane kestenova okitile mirisnim bijelim cvjetovima i kada bi gusti hlad pod njihovim krošnjama mamio u baštu Staklenika. Na kitnjastim granama, nerijetko,  ptice bi se štelile” i preciznim pogotkom nas podsjetile na svoje prisustvo. U zlatnu jesen to bi mogao napraviti i poneki opali kesten i skotrljati se niz strmu ulicu, a mokri asfalt išarao bi se zaljepljenim ljuskama  špica.  Bijela bi zima savijala grane pod teretom snijega, a mi sa spremnim grudvama čekali  žrtvu” da snijeg s njih stresemo,  baš, za njen vrat. 



Dok su jedni provodili vrijeme u žučnim diskusijama, grickajući špice ili povlačeći dim cigarete, počesto gestikulišući rukama, valjda zbog uvjerljivosti, drugi su, za to vrijeme,  sjedeli na kamenom zidu koji je opasavao park, s novinama u rukama. Najčešće je to bila sportska štampa koja je išla od ruke do ruke. Kao po nepisanom pravilu, niko nije sjedio na klupi u parku, nego se uvijek sjedilo na naslonu.
Uglavnom se diskutovalo u grupama, a teme su bile razne: događaji iz života čaršije; analizirale su se utakmice i padale prognoze; svijet automobilia bio je nezaobilazna tema; uzdisalo se za djevojkama u ljetnim haljinama; prepričavale bi se scene iz kina; pa, uvijek interesantni, estradni  tračevi i ono  šta rade Ameri i Rusi, ali gotovo nikada o domaćoj politici… Prepričavale bi se dogodovštine, kako svoje, tako i od prijatelja, dodavao bi se, redovno, neki novi detalj da bi bile što uvjerljivije i originalnije.  I gušterali” bi se, tako, satima na suncu, od malog parkinga u vrhu parka, zida ispred prodavnica na uglovnici, klupama i stepenicama u parku. Ponekad bi se čula i muzika s tranzistora, zvučnika parkiranog fiće ili stojadina širom otvorenih vrata - sve dok bi akumulator izdržao, a poslije bi raja gurala limuzinu” da upali  niz ulicu prema pijaci.
I tako okupljeni u svoja jata, ponekad, bi bacali i prozivke. Interesantno nam je bilo da koristimo šatrovački  govor, pa bi se čulo ono : šta mai”, tišu, mojne čatpri”, zipa đale”… dok zbunjeni sabčija u prolazu  ne bi ikiso ko ga  proziva, a nije se ogovaralo, koliko se pendisalo”
Tom, nama slavnom, promenadom defilovali su derventski šminkeri promovišući rifle, vijetnamke i tankerice sa Ponte Rosa, kožne jakne Made in Istanbul”, cipele iz Široke ulice u Brodu, sportsku  opremu iz Sikijevog Sporta”… Redovno je tu navraćao i Sejo Šugo sa svojim pokretnim butikom, a bilo je to najpouzdanije mjesto gdje se moglo informisati o kursu dojč-marke.
S ovog druženja rijetko se izostajalo. Našlo bi se za njega vremena uprkos planiranim vikendima, sportskim manifestacijama, porodičnim obavezama, a ni rođenja i sahrane nisu sprječavala da se ne  svrati bar nakratko. I nije trebao mobitel da se pronađe prijatelj ili  poznanik, jer… naći ću ja njega, sigurno je na drincu”.

            Okupljala se tu raja različitih generacija, mlađi su obično kupili fore od starijih i nastojali ih oponašati. Dopodnevni drinc je bilo mjesto sa kojeg bi se često otišlo na piće u Staklenik, nekome bi drincanje bila usputna stanica pred odlazak u drugu smjenu ili nedjeljom ujutro na rukomet, a popodne na fudbal. Studenti su se tu informisali šta su sve propustili dok su bili odsutni iz  rodnog grada. 


Nas odavno nema u zagrljaju kestenja Staklenika, ne čuju se prozivke, nema ni onog veselog žamora, niti da te neko potapše po ramenu  sa  neizbježnim: Vozdra, šta ima”... A, i sabčija i hesab” sada su u nekoj tuđoj zemlji, pa na ekranu svog kompjutera griju dušu slikama nas, danas proćelavih i sijedih derventskih mladića”, sa stomačićima zbog kojih bi, nesumljivo, najteže bilo onom naslonu stare klupe u parku.


autor © Damir Delić Dačo

17.11.12

Čaršija prije jednog vijeka


Čaršija ulica; 1903. godina (Photos: Weiss & Dreykurs Wien).


Harman i Susmanova apoteka.


Varoš ulica na Harmanu, dijelu grada u kojem su se nalazili pošta, apoteka, trgovinske i zanatske radnje i kafane. Ovdje su seljaci dovozili žitarice na prodaju, u jesen i zimu drva za ogrjev, a tu se nalazila i ledara koja je snabdjevala ledom ugostiteljske objekte u čaršiji.


Novi špitalj. Posebno znacajnu ulogu u liječenju stanovništva u našem gradu imali su Jevreji koji su diplome sticali na medicinskim fakultetima širom Evrope, posebno u Beču. Medju prvima su bili: dr Jaroslav Wertmeir, dr Fridrich Trammer, dr Arnold Lederer, dr Elijas Majer (prvi kotarski ljekar u Derventi), a najpoznatiji je bio dr Jozef Grünberg.


Gradska ulica je bila u središnjem dijelu grada gdje se nalazio administrativni dio grada sa Sreskim načelstvom, Sreski sud, Gradska opština, Gruntovnica, Poreski ured i školske zgrade (osnovna škola i gimnazija).


Narodna škola



Photos: slike sa starih razglednica Dervente.

4.11.12

Derventska slikovnica (43)




Centar grada, četrdesetih godina prošlog vijeka (tadašnja ulica Kraljice Marije).


Kloster  -Rimokatolička osnovna škola časnih sestara iz 1903. godine..


Hotel "Hill" (1930. godina) koji se nalazio uz željezničku stanicu bio je jedan od najuglednijih hotela u Posavini i ugošćavao je brojne trgovce, činovnike i druge ugledne goste. Imao je 30 soba, restoran sa kafanom i veliku baštu u kojoj su kulturno-prosvjetna drustva priređivala zabave, a povremeno su nastupali muzički ansambli.


Slika iz 1903. godine.sa Gradskog vašara u Derventi. Vašari su održavani tri puta godišnje: 25-26 marta, 28-30. avgusta i 18-19. oktobra.


Stara fotografija derventske kasarne iz austro-ugarskog perioda (1918 god. Slika A. Odić).


Ukrina i gradić na brijegu, 1922. godina.




Derventa pedesetih godina.




Prelazak preko rijeke Ukrine u decembru 1935. godine.


Photos: slike sa starih razglednica Dervente.



-

29.10.12

Jedna mladost derventskog rukometa

Nekoliko slika na kojima je nekadašnja mladost i nade derventskog rukometa, a danas neke od njih sretnemo na tradicionalnom susretu veterana RK Derventa. Ove slike su, iznad svega,  sjećanje na moje klupske drugove sa kojima sam proveo lijepe trenutke, a kojih više nažalost nema među nama  : Fambala, Pericu i Nenija...nešto starijeg Enesa, na one koji su trenirali i vodili mlade derventske rukometaše:  Duleta, Sutka i Boću...


Juniorska ekipa Dervente: trener B. Sinanović, Kljajić, Džonlagić, Cakić, Sirovina, Stanojević, Beganović, tehniko Đurovic, Soldo, Tomas, Huseinović, Jerković, Memic i Ravlić.


Ekipa derventskih juniora koja je stekla pravo učešća na Republičkom juniorskom prvenstvu nakon što je osvojila drugo mjesto na regionalnom takmičenju u Doboju, juna 1980. godine. Stoje: Đurović B. (tehniko), Kantardžić, Beganović, Delić, Ravlić, Sirovina, D. Glavaš (trener) - čuče: Cakić (proglašen najboljim golmanom), Kljajić, Jerković, Memić, Huseinović, Halilović i Tomas.

Juniorska ekipa derventskih rukometaša koja je nastupala na tradicionalnom memorijanom turniru D. Andrića na kojem su učestvovale i mlade ekipe Sloge, Borca i Krivaje.


RK Derventa: Sirovina, Ravlić, Ereš, Delić, Samardžić, Rubil, Beganović, Elezović - čuče: Nujić, Popović, Memić, Soldo, Huseinović, Jerković i Cakić.


Mladi derventski rukometaši koje je krajem osamdesetih vodio trener Bošković.

26.10.12

Derventska slikovnica



  Razgledica  iz 1936. godine,


 Prkos kuća 


  Stari, drveni most na rijeci Ukrini.


Gradska džamija



Pozdrav iz Dervente


Rano jutro na Sajmištu


Prvi autobus "Autoprometa" koji je saobraćao na relaciji Banja Luka - Derventa.


Photos: slike sa razglednica stare Dervente i iz albuma F. Pelesića.



30.9.12

Derventa u mom objektivu

Moje fotografije panorame grada sa Babinog Brda, rukometnog igrališta i Ukrine sačinjene ovoga ljeta. 
Kliknite na sliku ukoliko je želite vidjeti uvećanu.