Čuvarkuća

Po crvenom crijepu krova
plešu kišne kapi
i jedna za drugom u nizu
niz prozor silaze moj
…. kao suze niz lice.

 
Vjetrom im zima
novu odjeću šalje
i u pahulje ih bijele pretvara.
Zagrljene titraju u zraku
… kao morska pjena.
 
One nemirnije još htjele bi niz prozor,
ali ih studen u ledenicu veže,
drhtavu i sjajnu
… kao srebro u kosi.
 
Dolje u bašti
usnuloj pod ćlimom bijelim
glavicu provirila visibaba
i izmamilka radost
… kao prvi zubići.
 
A gore u kutku krova
gdje oluk šapuće crijepu,
smjestila se čuvarkuća.
 
I ne mari za sunce što prži,
ni za snagu vjetra,
prkosi kišama i
naletu oluja.
 
Preko njenog lišća
prelaze godišnja doba.
Pa čas zlati se na suncu,
čas bijela je na  mrazu,
ali uvijek na istom mjestu.
 
Kao vojnik na straži,
kao kamen,
kao sjećanje,
kao uspomena.
 
Ona tu stoji u zagrljaju krova
i dom moj čuva,
uspomenu moju čuva,
trag bivšeg života čuva.

autor © Damir Delić Dačo