Derventa u mom srcu

Da bi Dervencani, koji su ovo ljeto proveli u rodnom gradu, upotpunili svoje sadrzaje i druzenja kroz kulturne i umjetnicke dogadjaje, pobrinulo se, kao i predhodnih godina, Udruzenje IMIC “Zajedno”.

Tri manifestacije, koje su privukle ne mali broj Dervencana, imale su za cilj, kako su istakli u ovom udruzenju “da povezu pokidane veze i da vrate onaj ambijent, ljubav i uvazavanje, koji su oduvijek krasili Derventu”.
Derventsko kulturno ljeto je pocelo izlozbom fotografija, organizovana je i druga izlozba derventskih slikara i skulptora, a dodijeljena su i priznanja “Derventsko srce”. IMIC-u “Zajedno” sve pohvale na trudu i organizaciji pomenutih manifestacija, autorima koji izlagali svoje radove na izlozbama veliko hvala, a cestitke dobitnicima ovogodisnjeg “Derventskog srca”.

U Narodnoj biblioteci je organizovana izlozba fotografija pod nazivom: “Ah, ta Derventa”.

Medju 400 fotografija najprivlacije su bile one sa motivima stare Dervente, posebno one koje prkazuju Derventu koje vise nema. Na slikama smo mogli prepoznati i mnoge nase sugradjane koji su dali nesebican doprinos u afirmaciji Dervente kao grada, gotovo u svim oblastima: kulture, sporta, prosvjete, privrede, informisanja, javnog zivota... pa sve do nekih obicnih ljudi koji ce nam ostati u trajnom sjecanju. Osim navedenih, bile su tu jos i fotografije sa motivima Ukrine i Dervente danas.

Derventa u mom srcu. Posjetioci su se najvise zadrzavali pored slika sa motivima stare Dervente.

Meni je, naravno, najinteresantniji bio sportski kutak, posebno onaj koji je predstavljao derventske rukometase. Obradovao sam se kada sam ponovo vidio slike ekipa i igraca iz vremena kada sam intenzivno pratio ovaj sport, ali su u meni znatizelju probudile i slike iz vremena koji oznacava pocetke rukometa u nasem gradu.

U novom Centru za kulturu (nekadasnjem Domu armije) organizovane su dvije manifestacije: druga kolektivna izlozba derventskhi slikara i skulptora, gdje su bila izlozena djela cak sedamnaest autora, a posebno interesovanje je bilo na zavrsnoj svecanosti kada su urucena pojedinacna i kolektivna priznanja “Derventsko srce”.

Svecanost je pocela interpretacijom pjesme o Derventi koja se zove “Grad”, a izveo ju je njen autor Alen Lemesevic. U muzickom dijelu programa ucestvovala je i pijanistkinja Violeta Pecic, koja se predstavila pjesmama “Kako je dobro vidjeti te opet” i “Yesterday”.

Sest pojedinacnih priznanja dobili su: Barba Meho, prof. dr Zvonko Biljecki (osnivac i vlasnik firme “Geofoto”, vodece u oblasti geodezije u Evropi, nedavno izabran i za humanistu desetljeca), prof. Huso Jusufbegovic, Stana Nagradic (umjetnicki direktor folklornog ansambla “Bosiljak”), Branko Omazic (svjetski priznati sportski strucnak u radu sa invalidnim licima) i Radovan Pazurevic (vlasnik tvornice obuce “Sanino” i istaknuti sportski radnik).

Kolektivna priznanja pripala su porodicama Bjelic i Puljizovic, te Gradskom mjesovitom horu “Mozaik”.


Pred mnogobrojim kamerama i foto-aparatima, Gradski mjesoviti hor predstavio je publici jedan dio svog repertoara.

Publika je sa velikom paznjom slusala obrazlozenja prilikom davanja priznanja, kao i dirljive rijeci zahvale od strane samih dobitnika, a gromoglasni aplauzi nisu izostali.

Jos jednom cestitam svim dobitnicima “Derventskog srca”, ali moram priznati da me je posebno obradovalo to sto se medju dobitnicima nasao i moj profesor iz gimnazije i sportski idol, covjek koji me je “natjerao” da zavolim rukomet, profesor i trener koji je generacijama derventskih sportasa usadjivao ljubav prema sportu (posebno rukometu) i neprestano ukazivao na prave sportske i ljudske vrijednosti.

Derventa u mom srcu.
I u mom, isto.

Kemin vrbak

Ukrina je jos uvijek lijepa i nudi svoje cari svima onima koji su navikli da uzivaju u ovoj zelenoj rijeci. Kemin vrbak je mjesto koje je nekada bilo veoma popularno izletiste Dervencana. U hladu, kojeg su pravile krosnje velikih vrba, cesto se rostiljalo i pekli su se janjci, pristavljala se na vatru dzezva za najlsladju kafu, na zaru bi pucketali pecenjci, ljeti bi se kampovalo, a po sljunkovitim plazama susili su se tepisi... Obalom su vijugale dobro utabane staze ribara koji bi, jedva primjetni u podnozju bajra, i sami utopljeni u neopisivu harmoniju tisine i zelenila, zabacivali svoje udice. Njive uz rijeku su bile obradjene, dovodjena je i stoka na ispasu, fazani i prepelice bi vam cesto prhnuli ispred nogu, u blizini je bilo i lijepih suma...

Koliko su puta mala djeca, sjedeci na ponjavama ili po uvaljanoj travi slusali kada bi im stariji pricali pricu o ukrinskom husuru koji zivi i vreba tu negdje u ovim vodama.

Danas su sume posjecene, njive zarasle... ali jedino je rijeka zadrzala svoju ljepotu, uprkos nekim oziljcima na izrovarenim plazama.

The Kemin Vrbak Beach

Medju kupacima na plazi, uz nasu raju koja boravi u inostranstvu, zatekli su se i pravi turisti iz Holandije.


U vrbaku se nalazi tisak gdje je voda preko glave u duzini od oko dvadesetak metara.

Ukrinski pelikani.

Ma, okupacu se ove godine, bio prljav il ne bio.

Poseban gust predstavljaju skokovi sa vrba cije se grane nadvijaju nad vodom.

Ono sto cijeloj ovoj storiji daje poseban ton je jedan dogadjaj koji je zagolicao nasu znatizelju i podsjetio nas na davne dane i price koje smo kao djeca slusali negdje na ovim obalama...

Naime, paznju nam je privuklo to sto je Sanjinov pas bio stalno uznemiren i neprestano lajao u pravcu vode, kao da je, u najmanju ruku, i sam mjesec sisao da se smoci u vodu i tu ostao...Pas k'o pas, rekli bi...

... sve dok nismo otkrili zasto: u vodi smo otkrili pravog pravcatog ukrinskog husura.

Hamlet se bori do posljednjeg atoma snage i u plicaku zadaje odlucujuci udarac ukrinskom husuru.

Nazdravljamo u Haminu cast i njegovu vitesku borbu sa nemani iz vode. Tek kad je malo popio, Sabit nam priznaje da je, ustvari, on nakrmio husura da dodje u vrbak.

Meza je bila prava: glavusa od ukrinskog husura sa domacim krompirom.


A Ukrina i dalje cuva tajnu i odgovor na pitanje: “ima li ih jos”?

Derventa Handball: Part II

Rukomet se u gradu na Ukrini igra vec punih sest decenija. U prvim godinama, nosioci sportskih aktivnosti su bile skole i Drustvo tjelesnog vaspitanja Partizan, a rukomet je bio posebno popularan medju derventskom omladinom. 1958. godine, mladi sportski entuzijasti su, na terenu gdje je i danas rukometno igraliste, napravili rukometni teren (dimenzija 50x25 m).

I godinama je rukomet vrijedio kao najpopularniji i najkvalitetniji sport u nasem gradu, a i ove godine jedan broj nekadasnjim ambasadora ovoga sporta okupio se na tom istom igralistu i odigrao revijalnu utakmicu veterana.

Prva postava “bijelih” u sastavu: Kokic, Haurdic, J. Samardzic, Tarabar, Sedlic i Sendijarevic, zauzima poziciju u odbrani, a Mirso Britva savjetuje saigrace da "udare taraba zonu".

Ekipa "crvenih" (Mujanic, Bodrozic, Puljizovic, T. Samardzic, Lazarevic, Pala) bila je mladja od protivnika i prikazala je dosta dinamican rukomet.

Josip Samardzic je bio u posebno dobroj formi i postigao je nekoliko lijepih golova iz svog poznatog skok-suta.

Guzva na crti (Pala i Haurdic)... i prvo iskljucenje na 2 minuta.

Iako se blizi kraj utakmice, ostalo je jos dovoljno snage da se izvede jos jedan kontra-napad.

Kraj... osmjesi tjeraju umor sa lica. Pozdrav vjernoj derventskoj rukometnoj publici. I dogodine.

Generacija: Tarabar i Bodrozic. Negdje u isto vrijeme, ova dva nekada nadarena juniora, "pokucala" su na vrata prve ekipe RK Derventa. Tarabar se posebno isticao na junirskim prvenstvima i ucestvovao je na rukometnom kampu, pa je "zapao za oko" tadasnjem vodji mladih bh rukometasa Praljku, koji ga je pozvao u juniorsku reprezentaciju BiH.

I dok igraci napustaju teren, publika ostaje na igralistu da provede jos neko vrijeme u ugodnom caskanju.

Vagabond: Groznica subotnje veceri

Sve pohvale momcima iz grupe "Unplugged Plug" koji su nam priredili nezaboravan koncert u kaficu "Vagabond". Radi se o dosta popularnom bendu koji je odrzao bezbroj svirki po skoro cijeloj BiH, ucestvovali su i u takmicenju za pjesmu "Evrovizije" (sesto mjesto), a poznati su i kao "home band" sarajevskog kluba "Sloga". Iskusni muzicari, medju kojima su i nasi Dervencani, poznati su i po tome sto su imali ili imaju angazmane i u drugim poznatim bendovima.

Izetova i Nucna generacija pamti sigurno one lijepe plesne veceri u basti starog hotela, u salama Doma kulture i Uciteljske skole, na igrankama u “Ukrini” (gdje su posebno bile popularne meksikanske pjesme)… ali, lijepo se, te tople julske veceri, plesalo i u "Vagabondu".


Drustvo iz Caparika ne propusta ovakve prilike za opustanje medju prijateljima i poznanicima koje nemamo priliku tako cesto vidjati.

Osmjesi kazu sve: Adi i Mario sa drustvom.


Dobro raspolozenje za svakim stolom.

Posebno je lijepo, kad nakon toliko vremena, ponovo vidite vama drage ljude.

Kad je guzva u basti, onda nije lose ni na trotoaru: pregled je bolji i lakse je popricati.

Ma, sto mjesec juli duze ne ostane u gradu na Ukrini...

Slusali smo mnoge poznate domace i strane hitove, a ovako je to bilo kada su se pjevale pjesme legendarnih "Indexa".

Sa nama je te veceri bio i Danijel. Nije bilo tako davno kada je svirao klavijature u Crvenoj jabuci. Sigurno da mnogima nije poznato da je i Danijelov otac, Viktor (Miro), poznati hirurg, bio pocetkom sezdesetih pravi majstor za klavijaturama.

Koji dan ranije, jedan od clanova ovog benda, Alen Lemesevic, zabavljao nas je svirajuci gitaru i pjevajuci stare dobre pjesme. Tada smo i prvi puta culi "live" izvedbu njegove nove pjesme "Grad", posvecene Derventi.

... a srce lupa nema druga

kao dijete kad se kupa

trazi dah, pa udahne

meni nije dosta

da samo predjem preko savskog mosta

malo, malo je...

Na Ukrini piknik

Kazu da je najbolji onaj corbanac koji se priprema u kotlicu, na otvorenoj vatri, al' u debeloj hladovini... u vecoj kolicini i za prave prijatelje. Kad se tome doda da se sve ovo odvija u tisini i u hladovini zelene Ukrine, koju jedino ustalasa pjesma uz zvuke gitare i harmonike...onda ljepseg meraka nema.

Kad sunceve zrake pokupe i posljednju kapljicu rose sa trave po Ukrinskim bajrovima, drustvo pocinje da se okuplja. Najvece zasluge za ovo lijepo druzenje u prirodi i na ovim carobnim mirisima sto dolaze iz kotlica i sa rostilja pripadaju majstoru za pravljenje corbanca Nerki Zubcevicu i braci Burazer : Luli i Bruni, ali i "logisticarima" bez cije se pomoci ne bi moglo.

Naravno, nista ne moze proci bez njegove malenkosti, naseg “Dzemke”. On sve mora da proba, ali je zaboravio da je corbanac kljucao, pa se tol'ko opek’o… Ma, on je tolko vrisk’o, on je tol'ko skic’o, da…

Za prvu ruku, instalirana je i muzika iz studija: “K'o brod u boci putujem, a necu stici nikamo, jer suvise ti dugujem da tebe bih se odrek'o”…

Najvazniji zadatak je da se, prije svega, raspali rostilj za malu raju.

Tajm-aut za kupanje i ekipa slatko jede.

Kao i svake godine, tu je i maskota Ukrinskih piknika - Beli, koji kaze da su najbolja kombinacija pivo i lubenica.

Ukrinski brzaci se brzo popune kupacima, a na ovako visokoj temperaturi bolje i od samog hlada je caskanje u vodi. Ostane jedino mali prolaz u vodi, dovoljan da Barba tu uspije provuci kajak.


Gitaro, sviraj nesto novo da izgleda k'o staro...

Kad raspolozenje dostigne vrhunac, krene sevdalinka. Tek onda, rahatluku kraja nema...