Od
Bos. Lužana do 12-og kilometra, od Bos. Dubočca do Derventskog Luga, isplela se
mreža šarolikih kafana i restorana u kojima se odvijao društveni život našeg
kraja. Bilo je tu ugostiteljskih objekata poznatih nadaleko. Bašta Starog hotela i
Staklenik bili su kultna mjesta Dervenćana. Umorni od silnih krivina duž nekadašnje
„Carske džade“ od Bos. Broda prema Derventi, u „3. fenjera“ su često svraćali
sportaši, estradni umjetnici i poslovni ljudi. Specijaliteti od svježe ulovljene
ribe i tišina uz desnu obalu Save privlačili su brojne goste iz okoline u
restoran kod Age, dok bi kod njegovog imenjaka sa Rampe, naročito u vrijeme vašera
tražilo se mjesto više za nadaleko poznati roštilj i janjeće pečenje. Lovačka
kuća na Babinom Brdu bila je reprezentativno mjesto gdje su odsjedali
privrednici i političari, sa balkona je pucao pogled na derventske pejzaže, ali
bi ponekad sa istog balkona pucao i neko
od drugova gađajući fazane koje su mu domaćini „nabacivali“ iz obližnje fazanerije. Teško
je nabrajati sve te kafane u kojima se odvijao javni život, u kojima su pjevali
i svirali estradni umjetnici koji će postati poznati i izvan našeg kraja. U njima se
nazdravljalo poslovnim uspjesima i sportskim pobjedama, dočekivale Nove godine
i priređivale osmomartovske igranke, a tu su dolazili i književnici i umjetnici, u njima
su boemi imali svoj "radni sto"...
I
onda kada bi gašenje svjetla najavilo fajront, a dežurni pozornik ili noćna
patrola narodne milicije provjeravala da li se poštuje radno vrijeme –
postojala je „kafana poslije svih kafana“. Na izlazu iz gradskog područja, malo
poslije table na kojoj je pisalo „Polje“,
bila je kafana „Kod Mihajla“ ili kako su je od milja zvali: „Miki bar“. U
tu sam birtiju svratio možda dva puta u životu, u vrijeme ljetnih vrućina, kada
bi me neko od starijih nakratko usidrio da se sklonimo od sunca i ugasimo žeđ u
skoro polupraznoj kafani. Po kininu koji je poput jata punoglavaca plovio po
flaši tonika, reklo bi se da su tu sokovi bili roba koja je slabo ili nikako išla,
da se tu i votka pila bez tonika. Par lokalnih gostiju, kojima očito u životu čaršija
nikada nije bila interesantna, ćutke su pijuckali rakiju iz štamplića i mezili, iz tacne predviđene za šoljicu od
kafe, kuhano jaje uz malo narezanog luka. O „Miki baru“ i burnim noćima u njemu
se često pričalo, pa bilježim nešto od
tih storija koje sam slušao.
Kafana
je radila do „sitnih sati“, a oni koji bi pristigli kada se već prizjevalo i
vlasnicima, bračnom paru Pasječnik, mogli su dobiti piće pod uslovom da počiste
kafanu, operu podove i slože stolice. Dešavalo se, ne baš rijetko, da u kafani izbije
i tučnjava, ali bi trajala kratko. Stvar bi u svoje ruke uzela gazdarica Marinka
(za neke je bila Marija, za druge Marijanka). Jedna od tih priča je bila da je neki
seoski lola iz Mišinaca započeo tučnjavu, a Marinka ga je ščepala za prsa i
iznijela van govoreći: „Nećeš ti meni kvarit ugled kafane“. U avliji ga je još i išamarala. Poslije je dotični pričao da
ga je nakon te lekcije bilo sramota vratiti se u kafanu. Nekada
su te tuče znale biti i žestoke, pa je u jednom od megdana „glavom platio“ i
legendarni Pile. Da stvari ne bi potpuno izmakle kontroli, gazda Mihajlo je znao
sjediti na stolici iza šanka sa lovačkom puškom.
Zbog
atraktivnih konobarica, ovo je bila tipična muška kafana. Konobarice su stanovale
u potkrovlju, a jedan od udvarača se živ isprepadao kada su ga pri „zijanu“
iznenadili uznemireni golubovi, prhnuvši i tražeći spas kroz otvor u strehi. Iz
radoznalosti, ljubomore i ko zna čega, ponekada bi i ljepša polovina poželjela
da promuzeviri šta ima u ovoj, po pričama, nadasve poznatoj kafani. Pričao mi
jedan česti posjetilac, koji je navratio sa ženom, da ga je na vratima dočekala
lično gazdarica Marinka, pljesnuvši po stražnjici ljepšu polovinu, uz riječi
dobrodošlice: „Šta ti, ku..., radiš ovdje?!“. Jedna druga Dervenćanka htjela se
uvjeriti gdje njen muž, poznati derventski boem, ponekad zaglavi noću, pa je
zoru dočekala zadrijemavši u stolici i uz riječi: „Ništa me više neće natjerati
da opet dođem u ovo ludilo“.
Kuhano
pile iz velikog lonca bilo je glavno na meniju kafane, a da je išlo svjedoče
tragovi kožice i mesa na zidu pored stola na kojem bi gazda satarom rasparčavao
meso. Pilići, uglavnom kuhani, na kojima
su još bile peruške, vađeni su iz povećeg lonca. Gazdarica bi ih nabola na
viljušku i stavila na sto, „ljubazno birajući riječi“ za dobar apetit:
„Jedite, ... vam materina!“.
Inventar
kafane je bio skroman, mogao se kupiti
od četiri noćna pazara. Za šankom, k'o za oltarom, iz oblaka dima od cigareta, dočekuje
i ispraća goste ljubazni gazda Mihajlo. Bio je zadužen i da obezbjedi štimung,
pa je tako naješće do sitnih sati „vezla“ Šemsina harmonika, uz pratnju Rife i
Asima Simbaliste, a gosti su se veselili uz pjesme i kolo. A u "Miki baru" karijeru su počeli i neki pjevači koji su poslije napravili uspješnu karijeru, kao što je bila i jedna poznata zvijezda "Južnog vjetra" (Kemal M.).
Veliko
iskušenje je bio odlazak u wc, baš kad se više nije moglo trpiti... kroz
zavjesu od dima i štipanje amonijaka valjalo se što brže vratiti za drvenu
stolicu uz crni hastal gdje je već stigla nova tura pića.
A danas, evo
me u Briselu, „lošem đaku“ kada su u pitanju epidemiološke mjere. Sa Covid-pasošem,
pićem naručenim na aplikaciju Iphona, uz vremešnog konobara koji se baš ne snalazi
u poslu gdje mu smartfon određue gdje će i kako će... pitam se da li je bolje
sada meni ili je bilo onima o kojima sam pisao u gornjim redovima? I pišem teksto
na Iphone: „Dvije ljute, jedan mentolić, ožujsko i vlahov... i piće za društvo
iz Caparika u ćošku. I daj, isprazni pepeljaru... maska mi treba“.
