Opet žuto lišće pada,
gole grane zimu slute,
a pod dugim plaštom noći
usamljene staze šute.
Halapljivo tama guta
škrtu svjetlost stare lampe,
a vjetar se s kišom spušta
od Harmana, pa do Rampe.
Sve ulice i sokake
u njedra je tama skrila,
nad usnulim gradom mojim
raširila studen krila.
Noćas moje srce trepti
kao lišće poslije kiše,
zavjesa od magle pada
na breze moje uz igralište.
Jednu drugu jesen sanjam
u toplini sobe svoje,
samo blagost oka tvoga
vratiće joj stare boje.
Tvoja topla ruka briše
mraz iz duše, ovu jesen,
na staroj smo stazi opet
uz fišek špica i vruć kesten.
autor © Damir Delić Dačo
