Mirisi behara mog grada

A nekad... i mi smo bili vjesnici proljeća. Ona razbeharala krošnja voćke, što je nježnim cvijetom davala do znanja zimi da joj je vrijeme da pođe, šireći grane suncu koje nas je toplim pogledom milovalo s druge strane rijeke. Pod Babinim Brdom s proljeća će, opet, behar u krošnju voćke stare. A, behar naše mladosti ocvao je davno. Ima ga još samo u našoj kosi...

 

Čaršijski nokturno

I ne znam da li mi je korzo bilo ljepše u toplim noćima, kada se nebo prospe hiljadama zvijezda, a kestenje hiljadama cvjetova ili kada ljetna noć zamiriše lipom, a Cibin sladoled i Međijeva soda donesu toliko željeno osvježenje... ili kada priroda prospe svoju jesenju paletu boja po krošnjama, a promrzle prste, zakratko, zagrije fišek toplog kestenja ili kifli iz Zelenare. Mrtvilo kasne jeseni, dosadne duge kiše išarale bi korzo mnoštvom kišobrana, a okolni haustori i stepenice odzvanjali bi žamorom i smijehom.

 

April, staze i sjećanja

Sad kad druge staze korake mi znaju,

drugi zraci bude moja jutra snena,

na pješčanom satu dok prosipa se vrijeme,

koferi su moji puni uspomena.

 

Veče poezije

Rana jesen u Derventi

Opet žuto lišće pada,
gole grane zimu slute,
a pod dugim plaštom noći
usamljene staze šute.

Halapljivo tama guta
škrtu svjetlost stare lampe,
a vjetar se krišom spušta
od Harmana, pa do Rampe.

Sve ulice i sokake
u njedra je tama skrila,
nad usnulim gradom mojim
raširila studen krila.

Jednu drugu jesen sanjam
u toplini sobe svoje,
samo blagost oka tvoga
vratiće joj stare boje.

Noćas moje srce trepti
kao lišće poslije kiše,
zavjesa od magle pada
na breze moje uz igralište.

Tvoja topla ruka briše
mraz iz duše, ovu jesen,
na staroj smo stazi opet
uz fišek špica i vruć kesten.

© Damir Delić Dačo - Jesenji san