Kad gimnazija probudi uspomene

Kada sam ovjekovječio zgradu gimnazije, nisam ni slutio da će jedan pogled na nju probuditi toliko lijepih uspomena i vratiti nas u dane mladosti, školskih klupa i lijepih, starih dobrih vremena. Te uspomene probudio je i moj dobri komšija, nekadašnji gimnazijalac. Koristim ovu priliku da prenesem neka od njegovih sjećanja na jedno vrijeme koje je prošlo, ali nikada nije zaboravljeno.

“Zgrada Gimnazije. Prva srednja škola u gradu osnovana je, ako se ne varam 1912. Tako mi je jednom objasnila teta Milena Ličina koja je vodila gradsku Biblioteku čiji smo revnosni članovi bili Gajur i ja. Šta smo samo knjiga nas dvojica pročitali! Ih bolan, ne bi mogle stati u omanju sobu! Pogotovo za ljetnoga raspusta pod topolama kod "Otpada" na obali Ukrine. Kako je došlo da pitam teta Milenu za 1912.? U augustu/kolovozu '71 naš "diš Džejms", pedagog na kvadrat, stari gimnazijalci znaju o kome se radi, Salemov i Dašin otac, rekao mi je, bio ljut na mene, a to i nije bilo teško biti: "Ti si najgori učenik srednjih škola od 1912.! Ti znaš spustiti profama da oni tek kod kuće kada počnu kusati supu skontaju tvoj marifetluk"...

Dobro, bio sam takav kakav sam bio, obješenjak kao i svi, ali zašto baš od 1912. !? I tako kada sam bio u Biblioteci požalim se teta Mileni za 1912., šta to znači? Onda se nasmiješi i reče: "Boro, prva srednja škola u gradu osnovana je 1912.".

Ne'š Dačo vjerovati koji me je ponos obuzeo, eto, i ja sam u nečemu dobar. Ma šta dobar, šampion kao da sam Real Madrid u nogometnom fudbalu... Kada je sama zgrada napravljena ne znam, vjerovatno početkom XX stoljeća. Ima sigurno neko taj podatak, a taj neko može jedino biti moj radni Sado Čardžić. On ima naš grad u rukavu.

Godina kasnije, naš "diš Džejms" došao raditi u UNIS. Tu sam već bio zaposlen u “Nabavi”. Nas trojica iz "Šuputa", Semko, moj kum Momir i ja na pauzama uvijek zajedno ako nisam bio ba službenom, a manje više sam vazda negdje putovao. Kako je direktor počeo raditi uvijek je prilazio nama i govorio da mu je najdraže sa njegovim učenicima. Tražio od nas da "per tu", tj.da budemo "na ti"... ta kolege smo sada. No u nama je ostao respekt, ni u snu nismo mogli prevaliti "ti" preko usana. Direktor Džemal je od naše Gimnazije napravio jednu od vodećih u BiH, a sekcija iz biologije pod vođstvom prof. Bogdana Jovanovića je tako visoko kotirala u Yu da su uvijek osvajali medalje na saveznim takmičenjima. Bijaše li to takmičenje "Nauka mladima"?

Prof. Tomo Ravlić je bio jedini profesor koji je učenika mogao oboriti da ponavlja godinu. Naime, predavao je čak tri predmeta. Čini mi se i da nas je učio kako se drži puška? Opštenarodna odbrana, to bi bio četvrti predmet.

Sjećam se u trećem razredu, iz filozofije - drugo polugodište, čitavo vrijeme do raspusta tabirili samo prvu stranicu Marxovog "Kapitala". Bilo svega 6, ŠEST, jebenih rečenica nabijene mudrostima i nekakvim skrivenim značenjima koje su nas 19-godišnjake interesovale kao lanjski snijeg. Ali mora se... Jedino što mi je ostalo od sve te dubokoumnosti je Marksova rečenica: "Rat je čamac za spasavanje kapitalizma". Jbt, sada znam da je čovo bio u pravu. Svaki puta kada kapitalizam dođe u krizu, a one, krize, se periodično ponavljaju, teoretičari, ekonomisti i finansijska svjetska mafija se vraćaju Marxu i u njegovoj knjizi "Kapital" jer je u njoj... sve objašnjeno... kako reče jednom jedan od vodećih njemačkih ekonomista iz njihove grupe... "die sechs weisen"... šestorica mudrih”.

 

"Dragi moj Dačo, ovu razglednicu sam dobio od jednoga vojnika u prošlom stoljeću. Služio u Beogradu. Šta sam sve spasao iz moje kuće!? Sada znam da sam učinio pravu stvar. Ljudi bježali, nosili i "spasavali" televizore, muzičke linije, escajge i porculan i masu nepotrebnih stvari. A ja, ja spasavao sjećanja… te su mi Gajur i Sejo Smajlović govorili da nisam posve čitav. Šta će mi to?! Danas, kada uzmem u ruke albume i slike, svaka slika svoju priču priča i svaka me vrati u doba kada smo bili mladi, veseli, bezazleni i uvjereni da znamo kako ćemo odživjeti sadašnjost i proživjeti budućnost. Budućnost u koju smo gledali otvorenih očiju i koja nam je izgledala beskrajno ružičasto"...

Rodni grad - slikovnica duše

 

Korzo, školska raja i kafa koja vrati godine unazad

 

Dolazak u rodni grad uvijek probudi neke posebne osjećaje. Korzo više nije isto kao nekada, ali svaki njegov dio čuva poneku uspomenu. A onda poželiš prošetati korzom, pa sasvim slučajno, sretneš drage ljude, stare prijatelje ili nekoga koga nisi vidio godinama.

Ljudi odu, život ih odvede na razne strane, ali rodni grad i stari prijatelji uvijek pronađu put do onog dijela nas koji je ostao isti.

Gitarijada nije bila samo muzika, već i prilika da sretnemo neke drage ljude.

Voza "Ćire" se ne sjećam, ali sam o njemu čuo toliko priča. Danas, na mjestu nekadašnje stanice, vadim kartu za jedno posebno putovanje – kroz vrijeme u kojem su živjele generacije koje su rasle uz njegov zvižduk.

Po običaju, četvrtak je dan za “Sajam”. Otišao sam po nekoliko stvari, a vratio se sa punom kesom utisaka i susreta. Sreo sam drage sugrađane - jedni kupuju vitamine ili nešto „za imunitet“, drugi kažu da im ne treba ništa, ali su ipak nešto kupili.

Lijepo je sresti drage ljude, popričati, našaliti se… Na kraju, izgleda da su najbolji „vitamini“, ipak, dobro društvo i pozitivna energija.

Ah, ta jutarnja kafa…

U rodnom gradu ona ima neki poseban ukus. Ima miris poznatih ulica i šum rijeke koji se nekako uvijek ušunja u naš razgovor. Sjedneš "samo na jednu", a onda prođe jutro da i ne primijetiš. Priča se, smije se, prisjeća… i shvatiš koliko su ti ti trenuci nedostajali dok ostatak godine provodiš daleko od rodne grude.

Odveć se grad promijenio, pa i mi više nismo isti, ali ritual jutarnje kafe sa dragim ljudima odolijeva promjenama. Ljepota je u tome da neke stvari i navike ne treba mijenjati, kako bi im se mogli vraćati.

A ovo je Duškovo jato. Moj školski drug uspio je okupiti trećinu našeg razreda. Stigli smo sa raznih strana – od američkog kontinenta do balkanskih krajeva, a daljine nisu bile prepreka da se ponovo okupimo, nasmijemo i bar na trenutak vratimo u ona školska vremena.

Dvanaest veličanstvenih, ponovo zajedno nakon nekoliko decenija. Nismo imali matursku sliku u izlogu, ali smo pokazali da smo generacija koja još uvijek zna kako se pravi dobar čas bez dnevnika i ocjena.

Godine su iza nas, život nas je odveo na različite strane svijeta, a onda smo se zahvaljujući Dušku ponovo našli – gotovo kao da je juče bilo ono naše gimnazijsko vrijeme.

Uz ručak na Babinom Brdu smo prevrnuli brdo uspomena, prisjetili se ljudi, događaja, smijeha i nekih davno zaboravljenih priča. Na rastanku, uz neskriveno zadovoljstvo i osmijehe, shvatili smo da ono najljepše iz mladosti, ipak, nikad ne ostari.

Stojim na derventskom korzu. Nekada je ovdje "tekla rijeka ljudi", nezaboravni su bili šetnja, susreti, smijeh i život... 

A da ne bude baš potpuno prazno, neko se dosjetio da na mjestu gdje su nekada šetali ljudi zasadi drveće u beton. Samo što drvetu treba zemlja da pusti korijen, a korzu trebaju ljudi sa navikom šetnje da mu vrate život.

Zvuci jednog vremena

Ovog ljeta u gradu na Ukrini organizovana je  Gitarijada koja je okupila veliki broj ljubitelja muzike i dobrog zvuka.

Publiku su svojim nastupima oduševili bendovi Dan D, Unplugged Plug, Epic, Gloria i Kiosk, uz podršku brojnih solista i Ženske vokalne grupe SKUD-a „Derventa“, a publika uživala u njihovim izvedbama i povratku na scenu. Kada su ponovo uzeli gitare i stali pred svoju derventsku publiku, činilo se kao da vrijeme nije ni prošlo.

Gitarijada je još jednom pokazala da dobra muzika povezuje ljude i generacije, stvarajući veče za pamćenje. Za mnoge, bila je to noć povratka – muzici, publici i rodnom gradu.

 

Kad nas lopta ponovo spoji

I ovoga ljeta, tamo gdje je sve počelo – na Partizanovom igralištu,  okupila se ekipa ljubitelja malog fudbala. Došli sa raznih strana svijeta, od Australije do Amerike, od Švedske do Španije, da još jednom zajedno istrče na teren i prisjete vremena kada je lopta bila dovoljna da okupi cijelo društvo.

Rezultat je bio manje važan. Ostali su osmijesi, zagrljaji i priče, a to je i bio cilj ovog susreta da se vratimo sebi, svojim drugovima i lijepim, nezaboravnim vremenima.

Možemo otići daleko, život nas i obaveze vežu za druge krajeve, možemo i ostariti… ali čovjek se uvijek vraća tamo gdje je ostavio dio svoje mladosti.

 Slike: D. Delić i Z. Suhaj