Kada sam prvi put, nakon što je Dejton omogućio da
nesmetano putujemo po vlastitoj zemlji, došao u rodni grad i krenuo dobro
znanom prečicom sa autobuske stanice, teškog koraka i blijedog, zamišljenog
lica, prvi osmijeh mi probudi lepršava zavjesa od krošnji zelenih breza ispred
moje zgrade. Obradovao sam im se kao susretu sa nekim dragim bićem, onome što
je godinama, zajedno samnom, raslo u ulici Dr Mladena Stojanovića.
U trenutku, pogled mi pade na izranjavanu ogradu
Partizanovog igrališta. Kroz rupe od gelera ukaza se mjesto gdje sam proveo
najljepše dane djetinjstva i mladosti. I kao da mi te breze, čije grane
zadrhtaše pod laganim naletom povjetarca, dadoše snagu da prebrodim prvi susret
sa domom, iz kojeg sam otišao pred ratnim vihorom i u koji, nakon toliko
godina, ponovo treba da uđem, unaprijed znajući da me čekaju samo goli zidovi.
Kroz bujne krošnje, u kojima je treptalo na stotine srcolikih listova, nazirao
se balkon mog stana. Izgledao je pust i hladan, kao Sibir, bez majčnog cvijeća,
koje ga je krasilo od ranih proljetnih dana, pa sve do prvih jesenjih
mrazeva.
Taj mali niz breza, nisu bila samo obična stabla uz
asfaltnu traku što se pružila ispred zgrada. Bile su ukras naše ulice, čuvari
priče o komšiluku, kojeg je kraslilo međusobno poštovanje i odnosi za svaki
respekt. U takvom okruženju rasli smo i vaspitani mi, djeca iz ulice, družili
se i bezbrižno provodili dane u omiljenim nam igrama na zelenoj površini uz naše
breze.
Breze su postale „stanari” ulice u isto vrijeme kada je
izgrađen red plavo-bijelih zgrada pored rukometnog igralista, preciznije
sedamdeset i druge godine. Mladice sa
obronaka Motajice našle su pogodno tlo u ulici Dr Mladena Stojanovića i decenijama
bile njen najljepši dekor. Vjerovatno, slučajnom prolazniku je nevažno ko ih je
posadio, ali za nas iz ulice ostaće u sjećanju imena koja se vežu za njih –
čika: Obrad, Vlado, Brano, Hašim, Anto, Mile, Miloš… Čak smo i mi, djeca iz ulice, igrajući se uz
krhka, bijela stabla respektovali ovaj dar prirode, pa su naše tanke breze
izrastale bez polomljenih grana. Već od samog početka bilo je primjetno da je
prva u nizu breza imala „falinku”, jer joj je
stablo bilo savijeno u blagom luku, ali joj se krošnja kasnije ispravila i
rasla paralelo sa stubom za uličnu rasvjetu.
Sa mog balkona, na kojem sam provodio dosta vremena,
preko krošnji breza pružao se veličanstven pogled na šumovite padine Markovca;
na Babino Brdo gdje se, među borićima koji su svake godine bili sve viši, jasno
isticala Lovačka kuća; malo dalje pružali su se kostreški brežuljci, a nešto
niže crvenili su se krovovi beglučkih kuća. Kroz grane, između bujnih krošnji,
dopirali su prvi snopovi jutarnjeg sunca. Jesenji vjetrovi su im savijali grane
okićene zlaćanim listovima, dok bi tamni oblaci iz pravca Motajice plovili
iznad njihovih vrhova. Zimi bi se te iste grane savijale pod teretom bijelog
pokrivača.
Lijepe krošnje kitile su se resama kao đerdanima, a iz
njihovih njedara dolazila je pjesma ptica danju i cvrčaka noću. Drhtalo je, i
bez vjetra, njihovo lišće praveći hlad za komšijska
auta, a stazom pokraj njih vodila je prečica kojom su prolazila mnoga poznata i
draga lica.
Iako je, prostrano i uređeno, rukometno igralište sa
svojim tribinama bilo mjesto gdje smo provodili najviše vremena, često nas je
privlačio zeleni sag uz naše breze. Kad bi se zasitili asfalta, na njenoj travi
smo postavljali golove i igrali fudbal. Mi, klinci iz ulice, oformili smo čak i
ekipu koja se zvala „Jupi”, a jednom smo
imali čast da na tom terenu ugostimo i vršnjake iz Jasenaka. U predvečernjim
satima okupljala se mala raja iz ulice i tu bi, najčešće, igrali između dvije
vatre, a sa tog mjesta bi polazile naše maratonske igre žandara i lopova. U
vrijeme kada su naši košarkaši harali planetom napravili smo i koš na njenoj
travnatoj površini, koja je ubrzo na mjestu ispod obruča izgubila epitet
zeleni. Sve dok mjesečina ne bi prošarala krošnje breza, smjenjivale su se
ekipe na basketu. Dječja graja i koš, koji bi se svaki put zatresao kada bi
gumena „Tigrova” lopta dotakla obruč, nisu se dopali gostu
koji je dolazio na odmor u komšiluk, pa je jedno jutro koš… „pokošen”. Tada smo prvi put, od učtive i pitome
djece, postali mali buntovnici. Okupili smo se pod brezama skandirajući: „Ćup, Ćup, Ćupiću, novi koš izgradiću”, aludirajući na njegovo prezime Ćupić.
Poslije četiri decenije odolijevanja vjetrovima,
kišama i snijegu, u gradu u kojem su nestale i lipe kraj stare željezničke
stanice, kestenovi iz parka, topole u Omladinskoj, lipa sa Harmana… uvenule su
i breze u mojoj ulici. Prokopavanje kanala za uličnu rasvjetu, tik uz njihovo
korjenje, donijelo je svjetlo jednom dijelu ulice, a zauvijek utihnulo treptaje
srcolikog lišća. Preživljela je samo
prva u nizu breza, ona starica savijenog stabla, koja je, eto, život počela s „falinkom”. Električari
su čak i njoj dobro potkresali vrh, ali grane su ponovo nikle i, kao iz prkosa,
formirale novu krošnju. Danas je ledina prazna, umjesto meke trave, posuta je
šljunkom. Ne igraju se na njoj djeca. Uz iskrivljeno i hrapavo, bijelo
stablo, iz kojeg se prkosno prema nebu izvija zelena krošnja, naslagane su
cjepanice, čineći šupe za drva na otvorenom.
Godinama već, na bijele grane slijeće mala selica
mrkog perja, crna crvenorepka. Držeći u kljunu hranu vine se ka odvodu za
ventilaciju na mom balkonu, gdje je čekaju mladunci. Krajem jula, kada im krila
ojačaju, napuštaju svoje gnijezdo. Krošnja breze im je prva stanica i prvo
iskušenje u letu ka nepoznatom. Poslije kratkog zadržavanja razviju tek ojačala
krila i nečujno se izgube u plavetnilu neba. Kako sam i ja selica, koja se
svakog jula vrati na svoj balkon, nadam se da ćemo se ponovo sresti idućeg
ljeta. Samo da nam breza preživi.
U znak sjećanja na moje roditelje...
Moja mama (četvrta s lijeva) na željezničkoj stanici jedne davne zime.
