Kada
bi mi se, u zimsko jutro, pred očima ukazala ova slika, najveći gušt bi mi bio
da izađem napolje i prvi protrčim po netaknutom snježnom pokrivaču. Nije
trebalo da prođe puno vremena pa da razbacimo lopte. Prštao bi snijeg na sve
strane od naših klizećih startova. A čim bi malo odjužilo, Kemo, Ićo, Ramo i
ostali majstori malog fudbala bi organizovali čišćenje i razbacili fudbalicu.
Snijeg se čistio pomoću širokih plehova koji su ostali od reklama uz igralište
ili širokih drvenih tabli koje bi nas troje-četvero guralo poput razgrtača. Za
poleđena mjesta na asfaltnoj površini igrališta pobrinuli bi se Zoki i Vašington posipajući po njima so, koju bi krišom iznijeli iz Alijine mesnice. U svlačionici
su bile velike spužve kojima bi se pokupila preostala voda.
Vrati
me ova idilična slika mog komšije Amara u davne zimske dane i djetinjstvo
provedeno na našem igralištu. Amar je uživao da na ovaj isti snježni teren pusti svog razdraganog psa vučjaka.
Pa, iako smo poznavali njegovog ljubimca, nekako smo se sigurnije osjećali kada
bi dobro zamandalili kapiju od igrališta prije nego što bi pojurili za loptom. Jer, Vuk je bio tu, samo na par koraka od nas,
iza breza uz ogradu Tarabarovih. Jednom su našu igru fudbala prekinuli neki
stariji mangupi, nama nepoznati, i doslovno nas istjerali sa terena. Pognutih
glava smo sjedili na tribinama, sve dok se na istoj kapiji nije pojavio on –
Vuk. U istom trenu, nepozvani i bahati momci su ostavili loptu i pojurili da se
„dohvate visine“. Jedni su završili na prečkama od golova, drugi su se popeli
uz stubove od reflektora, treći na veliku Unisovu reklamu povrh tribina...
Teren za igru je bio, ponovo, naš. Dok smo igrali, dečki su sa prečki i
reflektora molili Amara da zaveže psa kako bi mogli otići kući.
Usnulo je naše igralište pod bijelim pokrivačem, ni traga
dječjih stopa… a čime razgrnuti ovaj snijeg, ako ne uspomenama.
autor © Delić Dačo
