Evo
još jedna dolazi jesen,
ledeni
dah vjetra sluti u zraku,
prostriće
ravnica moja ćilim od inja
bijel
u rana jutra, a svjetlucav u mraku.
Zaspaće
i čamci, vrbe na Ukrini
i
saviti ka vodi svoje gole grane,
kao
da se tako škrtom suncu mole,
od
studeni i hladnog vjetra da ih brani.
U
bezbojnoj noći samo breza mala,
što
zlaćanog lišća još haljinu nosi,
mjesec
i zvijezde u grane je splela,
pa
svjetlucaju joj kao dragulji u kosi.
Ponovo
će magle zagrliti sokake,
zaplesaće
kiše niz prazne ulice,
ka
jugu i suncu već otišle su laste,
ka
sjeveru hladnom sve druge selice.
autor © Damir Delić Dačo