28.4.11

Derventske bajke


Proteklog marta, na tradicionalnom skupu Dervenćana u Holandiji, predstavljena je još jedna knjiga, plod literarnog stvaralaštva našeg Dervenćanina koji već  dvije decenije u dalekoj Skandinaviji plete snove o svom  rodnom gradu. Iako sam Derventske bajke već dobro poznavao sa internet stranica na kojima se okupljaju Dervenćani, iako sam se redovno, pred spavanje, družio sa Damkinim satiričnim i nostalgičnim tekstovima o čaršiji u kojoj sam proveo svoje djetinjstvo i mladost, sa poznatim likovima koje smo tako često sretali kraj Ukrine, u kinu, na korzu, na utakmicama... još jednom me je oduševio taj imenjakov originalni stil u kojem on slika svoj grad i događaje koje vadi ih iz svoje sehare iz Brodske ulice, u njemu svojstvenom   stilu i sa riječima koje otima od zaborava...  



Na prvoj večeri susreta, Damir Porobić je promovisao knjigu koja predstavlja njegove sabrane bajke koje je stvarao punih dvanaest godina. Tišinu, poput one pred zalazak sunca nad nekim od ukrinskih tišaka, dok je autor čitao jednu od bajki, prekidao bi samo spontani i glasni aplauz prisutnih.



Sikijevu i moju biblioteku krasi još jedna knjiga posvećena gradu na Ukrini, još jedan pokušaj da se ne zaborave ljudi koji su Derventu činili neponovljim gradom.



Bajka o Mehi i sedam malih prozorčića

U malog gradiću, između dvije rijeke dalekih obala jedne od druge, živio je naš Meho što na vratima, što iza malog prozorčića radnog mu mjesta od pola kvadrata. Kratkih, jakih mišića, nije ličio na junake derventskog kina Ukrina. U malehnom kinu, uklapao se naš Meho ko bijela boja u svijetlo bijelu. Volio je naš Meho velike žege ljetne, da mu je prva predstava uvijek bila prazna i đe mog’o pofanj odmorit do druge. Znao je on da, još dok traje prva, sa nekoliko onih koji će i na drugu, da u isto vrijeme hara na Ukrini “priam ganje”, od Ploča do klaonice. U maloj sobici je gledao koliko kolomasti je potrošio na mazanje poda, a ljeti nije smio puno namazivat, jer je danfalo da te Bog sacuva.

U tim svojim življenjima sa junacima 1001-og filma kojeg je odgledao, znao je naš Meho kad je vrijeme da se pođe kućama iz mraka u svjetlost ljetne noći čaršije. Pred sam kraj filma, sa dugim podupiračem sa malom kukicom na kraju, otvarao bi naš Meho sedam malih prozorčića na lijevoj strani prostorije što se kino salom zvala. Znalo se tad zagalamit na njega, jer na sami rasplet filma na platno kina je znala udarit bjelina svjetlosti izvana, ali dobrota njegovog pogleda je uvijek smirivala situaciju.

Samo je jednom omanuo i to 1968, i to sa razlogom?! Onako dobar u svojoj radnoj disciplini, zaboravi Meho Hankin na svoje malo prozore! Naime, ništa nije “bacalo” i nas te večeri i njega kao sjedenje na konju Winutoua u završnici filma? Naime, sav u bijelom i sa mnoštvom bijelih peruški oko sebe, gledao je Winetou u svoju pušku u bijeloj futroli i još na bijelom konju! Sva ta bjelina se utapala u to brdo, na kojem je davao do znanja da na kraju pobjeđuju indijanci. Sa njim smo svi bili to veče na brdu, a bogami i naš Meho. I tek poslije aplauza, kad poše tekst sa ulogama Pierre Brice i ostalom rajom, probudi se naš Meho i trkom ka svojim prozorima, ali se po prvi puta prije otvoriše vrata nego li njegovih sedam prozorčića. I nije mu bilo žao, a ni nama, jer ljubav tu večer pobjedi i prema Winetou i prema našem Mehi što ostade i do današnjih dana.

Autor: D. Porobić

26.4.11

Moje pjesme (16)



"Nisi ti kriva" (pjesmu napisao: Damir Delić, muzika S. Mešić)



19.4.11

Derventski rukometni vremeplov


 
Momenat sa jedne od utakmica II savezne rukometne lige na rukometnom igralištu u Derventi : Pipić u akciji, prate ga Lupić, Delić i Slijepčević.


Tragom jedne od utakmica II lige između "Dervente" i "Mehanike" (oktobar 1975.): plakat i dva novinska članka vezana za ovu utakmicu.




Sjećanje na 1971. godinu i plasman derventskih rukometaša u osminu finala rukometnog Kupa Jugoslavije.



1971. godine derventski rukometaši su propustili priliku da se takmiče u II saveznoj ligi. U kvalifikacijama sa ekipom iz Slovenj-Gradeca jedan gol je bio presudan da se Dervenćani ne plasiraju u viši rang takmičenja.



9.4.11

Dvije godine bloga "Derventskim korzom"

Blog « Derventskim korzom » danas obilježava drugu godinu svog postojanja. Redovni, kao i povremeni posjetioci Derventskog korza, imali su priliku pregledati 190 različitih tema vezanih za ovu, voljenu nam čaršiju. Tim povodim, dragom nam zajedničkom gradu, posvećujem i ovu pjesmu :


Kad srce plače...

Daleko si kućo
i moj rodni kraju,
sve što više sanjam,
javu manje volim.

Kilometri  i godine
od vas me dijele,
staze mog djetinjstva
šute opustjele.

Sa klupe u parku
nema pjesme, glasa,
da napoji dušu,
srce zatalasa.

Još zelena rijeka
u srcu žubori,
miris lipe stare
K'o rana me boli.

Dok u njedra brda
sunce krije rumen,
daleko je zemlja moja
i moj rodni grumen.

Ni ulice naše
korake ne broje,
puste, tužne kuće
usamljene stoje.

Srce budno sanja
rodne mi ravnice,
čarsiju na brijegu,
ispod Motajice. 


autor © Damir Delić Dačo



Zahvaljujem vam se na  23.700 posjeta (prošlog mjeseca, zahvaljujući ponajviše foto-reportaži sa skupa Dervenćana u Holandiji, stranica je pregledana 3.149 puta), kao i na svim budućim posjetama. Nadam se da će vam moji budući prilozi i dalje biti isto tako interesantni, da ćemo i dalje zajedno šetati Derventskim korzom...





Izvor: "Blogger" (maj 2010. -april 2011).

3.4.11

Susret u Holandiji 2011. (VIII)


Ovom serijom slika završava se retrospektiva ovogodišnjih druženja Dervenćana u Holandiji. Bilo je lijepo i sa nestrpljenjem čekamo naredna druženja, posebno ona ljetnja, u gradu kraj Ukrine... 









1.4.11

Susret u Holandiji 2011. (VII)


A u pauzi igranja i pjevanja, našlo bi se vremena i za poneku fotografiju - uspomenu na još jedno nezaboravno druženje.... nazdravilo bi se i priča bi ponovo krenula...