Pjesmom kroz uspomene

U daljini negdje čuje se pjesma,

melodija tiha odzvanja u noći,

tako bih rado do naših kafana,

u zavjesi od dima da tražim tvoje oči.

Eh, kako noćas sjećanja me bole,

mladosti naše zarasle su staze,

neka druga djeca ispijaju ljubav,

divlju rijeku nade neki drugi gaze.

Skupilo se društvo, čuje se gitara,

Seadova pjesma baš u srce dira,

prepuna je Bosne, ljubavi, sevdaha,

kao da mu duša svaku notu bira.

Vodom što proteče ne vraća se više,

svaka ruža samo jednom cvate,

prosipa se život k'o pijesak na dlanu,

uspomene samo mogu da se vrate.

Pjesmu napisao © D. Delić Dačo

Čekaću te

Kad padne lišće na naše stare staze

i tragove stopa isperu nam kiše,

kad magle zagrle sjećanja

i pomisliš da ništa nije isto više.

Kroz prozor tvoj s sunčevim zrakom,

s oblakom bijelim što nebom plovi,

u ljetnoj noći skrivena mrakom

pjesma će ti reći da te srce voli.

I da ono nije izbrisalo ljubav,

sva sjećanja da je kitilo beharom,

pamtilo ti kose meke kao svila

i ljubilo te dušo uvijek istim žarom.

Pa kad ti tuga zakuca na vrata,

ti zaplovi maštom i oči zatvori,

čekaću te opet kraj kestena starog

kom imena naša urezasmo u kori.

Pjesmu napisao © D. Delić Dačo

Iz Dnevnika sjećanja

     Od ljetošnje promocije knjige najslavnijeg derventskog sportaša Ake Arslanagića, evo, već treći put se vraćam "Dnevniku sjećanja" i sa velikom pažnjom čitam ovo, meni veoma vrijedno štivo koje opisuje jedno lijepo doba iz života našeg grada, u kojem se spominju mnoga poznata lica i neka kultna mjesta Dervenćana. Meni su posebno interesantni dijelovi koji kazuju o jednoj izuzetno nadarenoj i svestranoj generaciji derventskih sportaša. Kako sam uvijek bio vezan za derventski rukomet, uživao sam čitati priče o tim igračima, o kojima sam ranije dosta slušao, ali ih nisam imao priliku vidjeti na djelu. Oni su bili ti koji su trasirali put derventskom klubu ka duštvu uspješnih u svijetu rukometa. Neobično lijepo i sa ljubavlju je Ako pisao i o Ukrini, korzu, vašaru, kinu, pleh muzici, hotelu i drugim poznatim mjestima i ustanovama, a sa puno nostalgije i topline sjećao se djetinjstva i odrastanja u dijelu grada oko Stanice. A mojim Dervenćanima koji nisu imali priliku da prisustvuju  prošlogodišnjoj promociji knjige, najiskrenije preporučujem "Dnevnik sjećanja". 

     O knjizi je najljepše kazao  F. Pelesić: "Abas je ovom knjigom, punom topline, ljubavi i čežnje za iščezlim vremenima i mladosti, podigao trajan spomenik, a svima, do kojih dospije ovaj zapis, ostavio putokaz kako u ovom vremenu  u kojem mi sada živimo, pronaći put za bolje sutra: a to je da iz naših srca izvadimo našu ljepotu i ljubav i dijelimo je sa svima koji nas okružuju".   

     Za moj blog sam odabrao kratki odlomak iz Akine knjige vezan za jedno nezaboravno rukometno putovanje:

     ... "Pamtim i putovanje u Banoviće gdje smo išli na "spavanje". Uprava je sa domaćinom dogovorila da nam izađu u susret i da nam omoguće spavanje u školskoj sportskoj dvorani. Krenuli smo u subotu poslijepodne putničkim vozom u 15.30 za Doboj i s nove dobojske stanice dalje vozom prema Tuzli. Putovanje smo prekinuli u Kreki gdje smo sačekali voz za Banoviće. Imali smo karte Jugoslovenske željeznice. Kad smo krenuli za Banoviće, nismo znali da voz koji saobraća na relaciji Kreka-Banovići Rudnikov i da za njega ne važe karte Jugoslavenske željeznice. Tu baš ne lijepu informaciju saopćio nam je kondukter, kao i to da ćemo morati izaći iz voza na prvoj, ustvari jedinoj stanici do Banovića, u Litvi. Prošlo je već jedanaest sati kad smo napustili voz i uputili se pješice prugom. Trebalo nam je dobrih sat vremena da stignemo u Banoviće i kad smo nekako našli dvoranu, probudili smo domara koji nam je otključao i uveo nas. Čovjeku sam bio nešto simpatičan pa me uveo u kabinet profesora fizičkog vaspitanja u kome je bio kauč. Tu smo se smjestili Boris i ja i u odnosu na ostale imali smo hotelski smještaj. Ostatak ekipe izvalio se po strunjačama. Sreća pa je bilo kasno proljeće, a vrijeme stabilno i toplo. Umor, teška i neprospavana noć nije loše utjecala na igru, dapače igrali smo dobro i uvjerljivo smo pobijedili. Pred polazak na put niko nije vjerovao u nas jer smo utakmicu protiv Banovića u Derventi odigrali slabo i jedva smo pobijedili. Zato je ova pobjeda u gostima imala još veći značaj"...

Nova zbirka derventske ljepote

     U izdanju derventskog IMIC-a "Zajedno", nakon velikog uspjeha sa knjigom "Zaustavimo vrijeme", u pripremi je i druga zbirka derventske ljepote pod nazivom "Kolijevka naših snova". Ovo bogato književno izdanje, ilustrovano brojnim lijepim fotografijama, pripremili su vrijedni ljudi od pera, Milica i Fadil Pelesić. Oni su, uz svoje radove, derventskoj čitalačkoj publici predstavili i djela više od trideset derventskih autora. Mnogi od nas sa nestrpljenjem očekuju susret sa rodnim gradom i knjigom "Kolijevka naših snova", koja će da nas vrati u neka bezbrižna, sretna vremena.

     Čast mi je da se, kao i u prvoj knjizi, među autorima našlo i moje ime. Riječ je o jednoj kratkoj sportskoj priči o velikom derventskom rukometašu Bogdi Vojnoviću.

     U mnogim rukometnim pričama, posebno onim iz vremena šezdesetih i s početka sedamdesetih, nezaobilazno je ime Bogdana Vojnovića, koji  slovi kao jedan od najistaknutijih derventskih rukometaša tog vremena. Predvodio je generaciju uspješnih rukometaša Dervente s početka šezdesetih godina, zajedno sa Arslanagićem, Idžakovićem, Kostićem, Bekićem, Glavašem, Bjekićem, Dodigom, Bahtijarevićem, Andrićem i drugim.

Odlične igre u dresu republičkog ligaša iz Dervente nisu prošle nezapaženo i 1963. godine stiže poziv iz banjalučkog prvoligaša. Bogdo Vojnović  je nastupao za Borac u sezoni 1963/64. i 1964/65. godine. Odigrao je 34 utakmice i postigao 43 gola. U Banjaluci je, zbog svoje brzine igrao na krilu, a u Derventi najčešće na desnom beku. Vojnović je igrao u Borčevoj ekipi zajedno sa: Perovićem, Bjelićem, Karalićem, Momom i Borom Golićem, Arslanagićem i Popovićem.

Vojnović se, nakon dvije sezone provedene u banjalučkom prvoligašu, vratio u Derventu gdje je cijelu jednu deceniju bio jedan od najistaknutijih igrača i vođa ekipe. Interesantno je da je Bogdo  bio izraziti dešnjak, a igrao je na desnom beku. Bio je poznat po ubojitom i veoma preciznom šutu sa zemlje, iz šasej-koraka sa dijagonalom bi snažno pogađao rašlje. Malo koji igrač je imao tako razrađen šut iz zgloba. Po kišnom vremenu, bio je stručnjak za tzv. „žabice”. Pamtiće se i njegova srčanost i požrtvovanost u igri u odbrani.

Početkom sedamdesetih bio je „lokomotiva” derventske ekipe koja je nastojala da se domogne drugoligaškog društva. Pamtiće se njegovi nastupi u kvalifikacijama sa Slovenjgradecom i Zenicom. Pripadao je ekipi koja je, pod vođstvom trenera Jusufbegovića, u sezoni 1974/75. godine ostvarila istorijski uspjeh – plasman u Drugu saveznu ligu (Bandić, Pesah, Živko i Goran Kokić, Haurdić, Dokić, Tuzlić, Husedžinović, Omanović, Čečavac, Lozert, Jegić i drugi).

Bogdo Vojnović je, nakon završetka aktivnog igranja, preuzeo treniranje derventskih rukometaša, a vodio je ekipu koja je bila najmlađa ekipa u tadašnjoj Drugoj ligi (1975).

Krajem sedamdesetih polaže ispit za rukometnog sudiju i ubrzo stiče saveznu kategoriju. Po okončanju sudijske karijere postaje kontrolor suđenja. Sve te godine ostaje i na usluzi svom klubu i daje mu veliki doprinos kao član uprave.