Sa prijateljima

Mali album posvećen aprilskim druženjima u rodnom gradu.

Nekoliko slika sa snimanja emisije TV Face posvećene derventskom humanitarcu Sikiju Haurdiću, pod nazivom "Čovjek zvani dobrota". Mirsad je protekle dvije decenije organizovao preko 600 različitih donacija, kako u rodnoj Derventi, tako i u drugim gradovima Bosne. Njegovu velikodušnost upoznali su mnogi njegovi sugrađani, radost su osjetila i djeca sa posebnim potrebama, a donacijama je obradovao i mnoge ustanove.  

Ukrinske sličice, april '25.

April i šetnja obalama Ukrine

Patkovača

Od Zlatnog Pijeska ostala je samo gomila pijeska i sjećanje na zlatne dane naše mladosti.

Od Zlatnog prema Patkovači

Baš su slatke male ukrinske patke.

Pogled na Prcino Pralo

 Ukrinska vrba, spaljena od groma, ali još uvijek lista.

Bager sa perona broj 1

I željeznička i autobuska stanica bili su dio istorije i bića našeg grada, mjesta dirljivih susreta, svjedoci brojnih događaja... Bilo je to mjesto gdje su se slijevale rijeke učenika i radnika što je svjedočilo o prosperitetu našeg grada, koji se po onoj tabli što stajaše na staroj željezničkoj zgradi zvao samo Derventa, ono "grad" nije bilo potrebno. A sa ovih perona smo radosno odlazili na studije i još radosniji smo bili kada bi vikendom, pri kratkom povratku, na njih ponovo zakoračili. Ovdje su se nekada ispraćali mladići u armiju, dragi prijatelji i gosti, a sa njih se odlazilo u šoping u Brod, Banja Luku, Doboj... Jednom smo drugu prišili nadimak "otpravnik autobusa" jer bi ga tu često viđali kako ispraća i dočekuje školske drugarice. Četvrtak je bio poseban dan, od ranog jutra su pristizali vrijedni mještani okolnih sela sa robom koju su nosili na pijacu. Uz bife  je bilo par radnji u kojima bi ponekad svratili: kiosk sa štampom, prodavnica gramofonskih ploča, bižuterija, piljarnica... svako bi našao svoju sitnu radost. Bila je tu i jedna kancelarija narodne milicije, a moj prijatelj vodnik Blaž službovao je petnaestak godina na ovom mjestu gdje su se ispreplitali putevi brojnih posjetilaca. Da nije sve bilo med i mlijeko, svjedoči i njegovo kazivanje kada je morao da interveniše u obližnoj apoteci gdje je pijani posjetilac uporno tražio “jedan burek u papiru”.

Nepovratno udaljen od tog vremena, mislima ću ponovo prošetati od Rampe do Stanice, sačekati onaj autobus 6 i dvadeset, kada je Alija Međijev trljajući oči izlazio iz "Nonija" i zvao me: "Damko, hajd' popi kafu, neće autobus otići za Sarajevo bez tebe". Nije autobus otišao bez mene, ali me je odveo daleko sa punim koferima u kojim sam ponio moje drage ulice, škole, igralište i bašte pune behara...

Priča iz Đonlagića čardaka

 

Ovaj mali vremeplov vratiće nas stotinjak godina unazad kao svjedočanstvo o jednom pitoresnom gradu, ljudima u njemu i običajima.

Jedna od uglednijih porodica tog vremena bila je porodica Đonlagić, poznati begovski rod iz Tešnja. Jednog od troje braće put je odveo do Dervente (Foča), gdje je bio šerijatski sudija. U pripovjeci "Zmaj od Bosne" J.E. Tomića zapisano je i da je Hadži-Ibro Đonlagić iz Dervente bio dobar znalac Huseina-kapetana i veliki protivnik sultanovih reformi.

Među Dervenćanima između dva svjetska rata posebno je bio poznat i ugledan Hamza Đonlagić, koji je u tadašnjoj ulici Prestolonasljednika Petra, kasnijoj Prvomajskoj, posjedovao trgovinu mješovitom robom, gostionu, apoteku i benzinsku pumpu, prema Bosanskom Brodu i pilanu, a samostan u Plehanu je podignut na zemlji koju su njegovi preci darovali kmetovima za gradnju crkve.

Hamza Đonlagić pred radnjom s motorom (slikano 1934. ili 1935. godine), dječak do njega je Mehmedalija Dali Đonlagić, koji je kasnije živio u Mariboru i bio rektor tamošnjeg univerziteta.

Dvije limuzine "Ford" na derventskim ulicama tridesetih godina prošlog stoljeća.

1939. godine vozio se i "Opel Super 6". Hvala Tariku, Hamzinom unuku, na ustupljenim fotografijama.

Članak iz "Jugoslavenske pošte" 1935. godine.

“Hamza Đonlagić - trgovina mješovitom robom i prodajom tehničke robe: radio aparata, bicikla, motorbicikla, kamiona i automobila. Uz radnju je postojala ručna benzinska pumpa. Vlasnik radnje je izdavao građanima bicikle. Trgovinu je vodila njegova sestra Paša. Uz radnju je bio "Mali Pariz" tipa motela. Hamza je bio odličan harmonikaš i često bi svojim prijateljima, uz mezu i piće, svirao sevdalinke. 

Postoji jedna anegdota iz veselih noći u Malom Parizu. Hamza bi često mezio i akšamlučio sa prijateljima. Društvu bi se često pridružio i komšija Šeremet i kad bi se počelo meziti, on bi navalio na mezu i skoro sve sam pojeo i tako pokvario ćejf ostalima. Dojadilo Hamzi i gostima, pa smisle jednu šalu. Hamza je svojoj posluzi rekao da ispeče čimbur za mezu, ali umjesto mesa da sitno isjeće čep od pluta i tako pripremi mezu za samog Šeremeta. Kad je doslo vrijeme za mezu, Hamza je reako Šeremetu da sam jede, jer on i njegovi gosti žele da uzivaju u akšamluku. Šeremet je pojeo čimbur i cijelu noć imao tegobe u stomaku. Kažu da od tada nije više okusio jelo koje je pripremljeno za mezu u ovom lokalu.

Hamza je svoje goste koji su se dobro napili prevozio autom kući i ostavljao ih pred kućom ili avlijskim vratima" (Odlomak iz knjige N. Alagića, "Derventa između dva svjetska rata").

Đonlagića čardak  (slika M. Suhaj)

Slikom od igrališta do derventskog korza