Svaka fasada priča svoju bajku, kao da su oslikane snovima i maštom iz djetinjstva.
Rampa je
dignuta, a voz naših najljepših sjećanja nečujno je nestao niz prugu. Jedino naš
Meho buregžija još uvijek stoji na peronu Stare Rampe da nas dočekuje sa
dalekih destinacija. Nekada su zanatske radnje, mali dućani, mirisni
ugostiteljski lokali i Bosnine prodavnice ispunjavale ovaj kraj toplinom i
žagorom, davale mu dušu i ritam. Koliko je Rampa bila mala, a opet beskrajno
velika :
nekada je u tih stotinjak koraka od samoposluge do Agine kafane i dole do
starog mosta, stao cijeli svijet našeg Frentere.
Nema komentara:
Objavi komentar