Željkina knjiga poezije

Družeći se na internet stranicama na kojima su se okupljali Dervenćani, bio sam prijatno iznenađen otkrivši da Željko Đaković, koji je, gle slučajnosti, kao i ja odrastao uz rukometno igralište, piše poeziju.  

Dok u ruci držim Željkinu prvu zbirku poezije pod nazivom « Ja običan », vraćam se u dane našeg odrastanja i mladosti.  Ideje pjesama su mi bliske, stihovi često protkani nostalgijom vraćaju nas prošlim danima koji sada izgledaju još idiličniji i bezbrižniji, jer takva je, zapravo, mladost. U Željinoj poeziji tako je lako pronaći sebe, jer iste nas muke muče i slična sudbina prati, nama je uskraćena ta mogućnost da sami biramo svoj životni put, bar onaj veći dio. Njegovi stihovi, za čudo, ne bude tugu, upravo imaju snagu da razbiju te naše malere. 

Knjiga, iako puna nostalgije odiše lijepim sjećanjima na rodni kraj, pa se sreća prepliće sa nostalgijom. 

Ova knjiga, na šezdesetak stranica, nudi Željkino pjesničko stvaralaštvo, a za vas sam izabrao jednu od njegovih lijepih  pjesama:

Oprosti, al eto

     Oprosti čovječe, ali eto,

ja zaboravih kako ti je ime.

Znam da smo pute mnoge

prošli mi,

zajedno kao braća,

ali eto, ja osta čovjek

što još uvijek kroz ono isto blato gaca,

mada nerado priznajem,

i sve ono što mu je drago u to isto baca.

Prošlo je mnogo vremena,

vjeruj, znam

zašto i kako ono liječi,

ali ipak, moraš mi reći:

spava li naša Derventa,

tvrđava moje prošlosti i sjećanja,

ulice gdje do zore mogli smo biti,

Ukrina, što ljubav nikada nije mogla skriti.

Vjeruj nisi prvi što ga pitam.

Popijem tako s vama,

ne da se duši biti sama,

tražim odgovore i kada znam

da ih nema. Onda skitam,

pa pitam, pa opet skitam,

pa tražim...

Evo ja ću završiti ovu pjesmu,

sklopiti oči, da ih tražim

putevima gdje i naši oci.

A ti čovječe oprosti što ti zaboravih ime,

naš grad pamti nas, svoje ljude

ma gdje god smo i kako nam god bude.

Autor stihova Ž. Đaković