Sve naše Nove godine

Godinama sam običavao da prvog januarskog popodneva prošetam do Caparika starom prugom, kojom je nekada milio „ćiro” - trom i spor, baš kao i moj korak poslije novogodišnjeg slavlja. Hvatao sam malo svježeg zimskog zraka, boreći se sa mučninom koja nije napuštala želudac. Pomalo zamagljenih očiju od sati provedenih u dimu, izbjegavao sam zaleđene barice, kojih je na tom putu bilo na pretek. Vladala je neobična tišina remećena samo rijetkim cvrkutom promrzlih vrabaca iz međa, koje su se nizale duž nekadašnje pruge, lavežom pasa koji su se čudili rijetkom prolazniku ili graktanjem vrana koje su čeprkale po okolnim njivama i nestajale u pravcu obližnje hrastove šume.

            Promrzlim rukama otvorio bih vrata na kući moje nene, koja bi me uvijek sa osmjehom dočekivala. Sjedeći na tronošcu, laganim pokretima ruku, okretala je šiš iz kojeg je mirisala kafa. Kad bi me ugledala na vratima, hitrošću na kojoj bi joj pozavidjeli i puno mlađi, primila bi me, ta draga starica, u svoj zagrljaj ponudivši mi komad slatke stambolke, koja se pekla u rerni. Ni sve guščije paštete, ni svi kavijari svijeta, ne mogu zamijeniti miris tek popržene kafe u šišu, ni slast stambolke u mojoj duši. Sa svakim zalogajem te skromne poslastice bistrilo bi se sve ono mutno što se, poput toza, nataložilo u mojoj glavi od predhodnog slavlja: to silno jelo i piće konzumirano bez mjere, sati provedeni u oblacima dima cigareta, a bio je to melem za pomalo promuklo grlo.

Ni tada nisam zavidio onim rijetkim ljudima iz našeg grada koji su imali priliku da najluđu noć dočekaju u inostranstvu, niti sam poželio da gledam sklopljene kazaljke te veličanstvene noći u nekom drugom gradu, osim svom rodnom. Svjetla Pariza, Londona, Liježa... nikada nisu bila dio mojih snova. Ali, kako samo život zna da iznenadi, eto, već preko dvadeset godina odbrojavam posljednje sekunde stare godine... svaki put u tom dalekom i tuđem svijetu, koji me je, moram priznati, prihvatio više nego ja njega. 

I svaki put, kada godina stara počne da  niže svoje posljednje dane, a  tiha, kasna  decembarska noć hladnoćom obgrli grad, poželim da me vjetar ovaj vrati na derventsko korzo. Da osjetim, bar malo, one davne pretprazničke atmosfere u mom rodnom gradu, da umjesto svih ovih svjetlosnih kreacija, kojima se pozabaviše plaćeni dizajneri, ugledam one raznobojne lampione, ponekad i nespretno postavljene i kafiće mog grada kićene radošću, a ne prema šemama. Poželim da mi inje išara prozor crtežom zimske noći, jer sav ovaj veličanstveni vatromet u bezbroj boja ne može da nadokandi onu radost kada smo palili naše skromne prskalice i petarde. Za lijepo praznično raspoloženje bila je dovoljna i muzika sa lokalne radio stanice i praznično izdanje Derventskog lista.

Nekako, u tim danima bi posebno živnuo grad na Ukrini.  Vraćali bi se svi oni što ga u srcu nose: studenti, kojima bi ovaj praznički „tajm-aut” dobro došao pred ispitne rokove; sportaši, što su u drugim sredinama pronosili slavu našeg grada; pa naši dragi „stranci”, koji su najveći dio godine proveli radeći „preko grane”; mladići u sivo-maslinastoj uniformi, za svoje zalaganje počašćeni nagradnim odsustvom...

Dok je naš  Sejo sa Rampe, čije su vješte ruke godinama uljepšavale spomen-komleks na Tjentištu, ukrašavao  i posljednji izlog na kojem se nazirao veseli lik snješka i Djeda Mraza u kočiji.... pozdravljan od mnogobrojnih prolaznika, ulicama bi prolazio „Bosnin” kamion sa kojeg je, u pratnji duvačkog orkestra, Djeda Mraz  bacao bombone na zadovoljstvo vesele dječice. Iz škola, maminih i tatinih preduzeća, ta ista djeca bi izlazila nestrpljivo čekajući  da dođu kući i otvore novogodišnji paketić kojeg su dobili od Djeda Mraza, a kome bi predhodno obećali da će slušati starije i još bolje učiti u školi.

„Gdje ćeš?”, dobacio bi prolazniku neko iz društva što se zabavljalo uz špice i vruće kestenje, na stepenicama koje su vodile ka Stakleniku. Zadihani  poznanik bi se pravdao da žuri u poštu platiti račun ili slično, našto bi mu ovaj, mangupski dobacio: „Ma, za Novu godinu, mislim...”.  Na gradskoj pijaci bilo je neobično živo, često bi se u rukama sa prepunim cekerima našla i novogodišnja „poslastica” - biba. Plastične kese napunjene mesom i suhomesnatim proizvodima iz derventskih mesnica, uz to, još i pretijesne za teleću glavuču,  ostavljale bi urezan trag na rukama, pa bi uvijek dobro došla pauza i kratki razgovor  na nekom od strmih derventskih trotoara.  Iz brijačke radnje kod Mirse, izašao bi na trenutak naš Britva da ubjeđuje nestrpljivog mušteriju: „Ne može, jedino da ti upakujem gotovo šišanje”. Ništa manja gužva nije bila ni kod Marijana, Šacka, Munire... iz kojih je ljepša polovina Dervente izlazila sa svježe natapiranim frizurama za najluđu noć. 

Nekako, najveća gužva je bila u robnoj kući, čiji su izlozi svake godine bili posebno lijepo ukrašeni. Najteže se bilo probiti do odjela gramofonskih ploča i muzičkih kaseta, gdje su već stigli noviteti, a koji bi trebali da „zapale” atmosferu te najluđe noći.  Za šankom u robnoj kući, uz veselo društvo iz prve smjene i dežurnog pozornika, napraviće pauzu i poštar s torbom prepunom novogodišnjih čestitki. Upravo, te čestitke koje su tih dana krasile izloge trafika i knjižara, a koje smo cifrali kao da je u pitanju školski rad, nosile su u sebi znak poštovanja i ljubavi prema dragim osobama. Danas na elektronskim porukama svi imamo isti rukopis, a sve manje slobodnog vremena  služi kao izgovor da želje kopiramo jednostavnim klikom, dok izgled poštanske markice više nikom nije bitan.  

U svoj toj prazničnoj groznici derventsko kino postajalo bi oaza mira. Tu su se Dervenćani voljeli opustiti uz film, pred večernju šetnju ili izlazak na piće. A koliko je tek maramica potrošeno kada je gotovo cijela sala plakala sa dječakom iz filma „Šampion”. Čak su i „čeličnom” Aliji Međijevom zasuzile oči. Ili, „Praznik u Sarajevu” koji nas je nasmijavao baš u vrijeme praznika i u našem gradu... Uživljenog gledaoca razbudio bi prasak petarde na izlazu iz kina, kao da je pucano iz vruće cijevi kolta Đulijana Đeme, dok je na bijelom platnu kina  defilovao odjavni tekst filma  „Zbogom, Gringo”. 

Za najluđu noć birale bi se što svečanije odore, pa makar kravata i malo stezala, a nova cipela žuljala. Pa, kako ko - lagano u šetnju ili autom do nekog od ugostiteljskih objekata, poput popularnih  „3 fenjera”, „Posavine ” i „Antika”... ili do kafića gdje bi se okupljali mlađi. Spretniji i sretniji našli bi i kartu za „last minute” za Babino Brdo, Staklenik, Hotel ili Dom Armije, koji su, zahvaljujući prostranim salama i „live” muzici, mogli da prime najveći broj gostiju.

Uz pjesmu i veselje, u nekim preduzećima i ustanovama, radne kolege  su se potrudile da i za doček Nove godine budu skupa - u proširenom, familijarnom sastavu.

Veselo je bilo i u kućama i stanovima, uz uvijek dobar izbor domaćih specijaliteta. Neizbježne prskalice su najčešće bile zakačene za jelke i lustere. Veselilo se uz muziku sa gramofona ili muzičke linije, koju bi povremeno zamjenjivao novogodišnji program uz Nadrealiste, Čkalju, muzičke hitove...

Čak i oni koji su, tokom cijele godine, teško sastavljali kraj s krajem, dočekivali su  ovaj praznik u skladu sa svojim mogućnostima: skromno, ali svečano i sa željom da Nova godina donese više radosti i blagostanja u njihove domove. Nisu se zaboravljali ni stariji, ali ni oni što su prelaz iz jedne u drugu godinu dočekali u bolničkom krevetu, jer malo pažnje i pregršt želja da ih u narednoj godini  zdravlje dobro služi, bili su dovoljni da izmame osmjeh na njihovim licima.

Slavlje se u našoj čaršiji nastavljalo i prve januarske noći, u neštoj opuštenijoj atmosferi, ali sa istom dozom veselja. Dočeka moje društvo tako i devedestdrugu. Izljubismo se, poželjesmo sretnu Novu i da i mnoge slijedeće provedemo skupa u našem omiljenom „Tangu”. Ali, nažalost, niko od nas nije mogao ni naslutiti da bijaše to naš posljednji tango u rodnom gradu...

autor © Damir Delić Dačo