Stari kestenovi u nekadašnjem gradskom parku,
u svojim nanizanim godovima, vjerovatno, još uvijek čuvaju tajne o prohujalim
decenijama, o derventskoj mladosti koja je mnoga svoja dopodnevna druženja ili
kako ga mi, od milja, zvasmo drincanjem, provodila upravo na tom mjestu. I sve
ove godine poslije nosimo to drincanje
kao tetovažu na našim dušama, koje uzdišu za tim nepovratnim i neprežaljenim
vremenima. Neprežaljenim, jer je u njima je bilo puno više topline i iskrenog
drugarstva nego na današnjim društvenim mrežama. Sada satima možemo da „drincamo” uz ekran, ali nam uspavana čula nikad
ne mogu dočarati žamor gradskih ulica, stisak ruke, osmjeh na licima deventskih
šminkera…
Smjenjivala su se godišnja doba pod
kestenovima i svako je imalo svoje čari. Drincanje bi nam bilo posebno drago kad bi se zelene grane kestenova okitile
mirisnim bijelim cvjetovima i kada bi gusti hlad pod njihovim krošnjama mamio u
baštu Staklenika. Na kitnjastim granama, nerijetko, ptice bi se „štelile” i preciznim pogotkom nas podsjetile
na svoje prisustvo. U zlatnu jesen to bi mogao napraviti i poneki opali kesten
i skotrljati se niz strmu ulicu, a mokri asfalt išarao bi se zaljepljenim ljuskama špica. Bijela bi zima savijala grane pod teretom
snijega, a mi sa spremnim grudvama čekali „žrtvu” da snijeg s njih stresemo, baš, za njen vrat.
Dok su jedni provodili vrijeme u žučnim
diskusijama, grickajući špice ili povlačeći dim cigarete, počesto gestikulišući
rukama, valjda zbog uvjerljivosti, drugi su, za to vrijeme, sjedeli na kamenom zidu koji je opasavao park,
s novinama u rukama. Najčešće je to bila sportska
štampa koja je išla od ruke do ruke. Kao po nepisanom pravilu, niko nije sjedio
na klupi u parku, nego se uvijek sjedilo na naslonu.
Uglavnom se diskutovalo u grupama, a teme su
bile razne: događaji iz života čaršije; analizirale su se utakmice i padale
prognoze; svijet automobilia bio je nezaobilazna tema; uzdisalo se za
djevojkama u ljetnim haljinama; prepričavale bi se scene iz kina; pa, uvijek
interesantni, estradni tračevi i
ono šta rade Ameri i Rusi, ali gotovo
nikada o domaćoj politici… Prepričavale bi se dogodovštine, kako svoje, tako i
od prijatelja, dodavao bi se, redovno, neki novi detalj da bi bile što
uvjerljivije i originalnije. I „gušterali” bi se,
tako, satima na suncu, od malog parkinga u vrhu parka, zida ispred prodavnica
na uglovnici, klupama i stepenicama u parku. Ponekad bi se čula i muzika s tranzistora,
zvučnika parkiranog fiće ili stojadina širom otvorenih vrata - sve dok bi
akumulator izdržao, a poslije bi raja gurala „limuzinu” da upali niz ulicu prema pijaci.
I tako okupljeni u svoja jata, ponekad, bi
bacali i prozivke. Interesantno nam je bilo da koristimo šatrovački govor, pa bi se čulo ono : „šta mai”, „tišu, mojne
čatpri”, „zipa đale”… dok „zbunjeni sabčija u prolazu ne bi ikiso ko ga proziva, a nije se ogovaralo, koliko se
pendisalo”.
Tom, nama slavnom, promenadom defilovali su
derventski šminkeri promovišući rifle, vijetnamke i tankerice sa Ponte Rosa,
kožne jakne „Made in Istanbul”, cipele iz Široke ulice u Brodu,
sportsku opremu iz Sikijevog „Sporta”… Redovno
je tu navraćao i Sejo Šugo sa svojim pokretnim butikom, a bilo je to najpouzdanije
mjesto gdje se moglo informisati o kursu dojč-marke.
S ovog druženja rijetko se izostajalo. Našlo
bi se za njega vremena uprkos planiranim vikendima, sportskim manifestacijama,
porodičnim obavezama, a ni rođenja i sahrane nisu sprječavala da se ne svrati bar nakratko. I nije trebao mobitel da
se pronađe prijatelj ili poznanik, jer… „naći ću ja njega,
sigurno je na drincu”.
Okupljala se tu raja različitih
generacija, mlađi su obično kupili fore od starijih i nastojali ih oponašati.
Dopodnevni drinc je bilo mjesto sa kojeg bi se često otišlo na piće u
Staklenik, nekome bi drincanje bila usputna stanica pred odlazak u drugu smjenu
ili nedjeljom ujutro na rukomet, a popodne na fudbal. Studenti su se tu informisali
šta su sve propustili dok su bili odsutni iz
rodnog grada.
Nas odavno nema u zagrljaju kestenja
Staklenika, ne čuju se prozivke, nema ni onog veselog žamora, niti da te neko
potapše po ramenu sa neizbježnim: „Vozdra, šta ima”... A, i „sabčija i hesab”
sada su u nekoj tuđoj zemlji, pa na ekranu svog kompjutera griju dušu slikama
nas, danas proćelavih i sijedih derventskih „mladića”, sa stomačićima zbog kojih bi,
nesumljivo, najteže bilo onom naslonu stare klupe u parku.
autor © Damir Delić Dačo
Nema komentara:
Objavi komentar