Mirisi behara mog grada

A nekad... i mi smo bili vjesnici proljeća. Ona razbeharala krošnja voćke, što je nježnim cvijetom davala do znanja zimi da joj je vrijeme da pođe, šireći grane suncu koje nas je toplim pogledom milovalo s druge strane rijeke. Pod Babinim Brdom s proljeća će, opet, behar u krošnju voćke stare. A, behar naše mladosti ocvao je davno. Ima ga još samo u našoj kosi...

 

Akšam u Derventi

I ne znam da li mi je korzo bilo ljepše u toplim noćima, kada se nebo prospe hiljadama zvijezda, a kestenje hiljadama cvjetova ili kada ljetna noć zamiriše lipom, a Cibin sladoled i Međijeva soda donesu toliko željeno osvježenje... ili kada priroda prospe svoju jesenju paletu boja po krošnjama, a promrzle prste, zakratko, zagrije fišek toplog kestenja ili kifli iz Zelenare. Mrtvilo kasne jeseni, dosadne duge kiše išarale bi korzo mnoštvom kišobrana, a okolni haustori i stepenice odzvanjali bi žamorom i smijehom.

 

April, staze i sjećanja

Sad kad druge staze korake mi znaju,

drugi zraci bude moja jutra snena,

na pješčanom satu dok prosipa se vrijeme,

koferi su moji puni uspomena.

Šta napisati za sliku posađenog drveća na korzu? “Gradovi su knjige koje se čitaju nogama” (Victor Hugo). Nekada je derventsko korzo bilo mjesto susreta, pogleda i šetnje. Ovaj scenograf nikada neće shvatiti da je korzo decenijama bilo simbol grada, a ne prostor koji treba ukrotiti stablima u betonu i fiksiranim stolicama. U potpisu: šetač izgubljenog korza.