Breze

Kada sam prvi put, nakon što je Dejton omogućio da nesmetano putujemo po vlastitoj zemlji, došao u rodni grad i krenuo dobro znanom prečicom sa autobuske stanice, teškog koraka i blijedog, zamišljenog lica, prvi osmijeh mi probudi lepršava zavjesa od krošnji zelenih breza ispred moje zgrade. Obradovao sam im se kao susretu sa nekim dragim bićem, onome što je godinama, zajedno samnom, raslo u ulici Dr Mladena Stojanovića.

U trenutku, pogled mi pade na izranjavanu ogradu Partizanovog igrališta. Kroz rupe od gelera ukaza se mjesto gdje sam proveo najljepše dane djetinjstva i mladosti. I kao da mi te breze, čije grane zadrhtaše pod laganim naletom povjetarca, dadoše snagu da prebrodim prvi susret sa domom, iz kojeg sam otišao pred ratnim vihorom i u koji, nakon toliko godina, ponovo treba da uđem, unaprijed znajući da me čekaju samo goli zidovi. Kroz bujne krošnje, u kojima je treptalo na stotine srcolikih listova, nazirao se balkon mog stana. Izgledao je pust i hladan, kao Sibir, bez majčnog cvijeća, koje ga je krasilo od ranih proljetnih dana, pa sve do prvih jesenjih mrazeva. 

Taj mali niz breza, nisu bila samo obična stabla uz asfaltnu traku što se pružila ispred zgrada. Bile su ukras naše ulice, čuvari priče o komšiluku, kojeg je kraslilo međusobno poštovanje i odnosi za svaki respekt. U takvom okruženju rasli smo i vaspitani mi, djeca iz ulice, družili se i bezbrižno provodili dane u omiljenim nam igrama na zelenoj površini uz naše breze.

Breze su postale „stanari” ulice u isto vrijeme kada je izgrađen red plavo-bijelih zgrada pored rukometnog igralista, preciznije sedamdeset i druge godine.  Mladice sa obronaka Motajice našle su pogodno tlo u ulici Dr Mladena Stojanovića i decenijama bile njen najljepši dekor. Vjerovatno, slučajnom prolazniku je nevažno ko ih je posadio, ali za nas iz ulice ostaće u sjećanju imena koja se vežu za njih – čika: Obrad, Vlado, Brano, Hašim, Anto, Mile, Miloš…  Čak smo i mi, djeca iz ulice, igrajući se uz krhka, bijela stabla respektovali ovaj dar prirode, pa su naše tanke breze izrastale bez polomljenih grana. Već od samog početka bilo je primjetno da je prva u nizu breza imala „falinku”, jer joj je stablo bilo savijeno u blagom luku, ali joj se krošnja kasnije ispravila i rasla paralelo sa stubom za uličnu rasvjetu.

Sa mog balkona, na kojem sam provodio dosta vremena, preko krošnji breza pružao se veličanstven pogled na šumovite padine Markovca; na Babino Brdo gdje se, među borićima koji su svake godine bili sve viši, jasno isticala Lovačka kuća; malo dalje pružali su se kostreški brežuljci, a nešto niže crvenili su se krovovi beglučkih kuća. Kroz grane, između bujnih krošnji, dopirali su prvi snopovi jutarnjeg sunca. Jesenji vjetrovi su im savijali grane okićene zlaćanim listovima, dok bi tamni oblaci iz pravca Motajice plovili iznad njihovih vrhova. Zimi bi se te iste grane savijale pod teretom bijelog pokrivača.

Lijepe krošnje kitile su se resama kao đerdanima, a iz njihovih njedara dolazila je pjesma ptica danju i cvrčaka noću. Drhtalo je, i bez vjetra, njihovo lišće praveći hlad za komšijska auta, a stazom pokraj njih vodila je prečica kojom su prolazila mnoga poznata i draga lica.

Iako je, prostrano i uređeno, rukometno igralište sa svojim tribinama bilo mjesto gdje smo provodili najviše vremena, često nas je privlačio zeleni sag uz naše breze. Kad bi se zasitili asfalta, na njenoj travi smo postavljali golove i igrali fudbal. Mi, klinci iz ulice, oformili smo čak i ekipu koja se zvala „Jupi”, a jednom smo imali čast da na tom terenu ugostimo i vršnjake iz Jasenaka. U predvečernjim satima okupljala se mala raja iz ulice i tu bi, najčešće, igrali između dvije vatre, a sa tog mjesta bi polazile naše maratonske igre žandara i lopova. U vrijeme kada su naši košarkaši harali planetom napravili smo i koš na njenoj travnatoj površini, koja je ubrzo na mjestu ispod obruča izgubila epitet zeleni. Sve dok mjesečina ne bi prošarala krošnje breza, smjenjivale su se ekipe na basketu. Dječja graja i koš, koji bi se svaki put zatresao kada bi gumena „Tigrova” lopta dotakla obruč, nisu se dopali gostu koji je dolazio na odmor u komšiluk, pa je jedno jutro koš… „pokošen”. Tada smo prvi put, od učtive i pitome djece, postali mali buntovnici. Okupili smo se pod brezama skandirajući: „Ćup, Ćup, Ćupiću, novi koš izgradiću”, aludirajući na njegovo prezime Ćupić.

Poslije četiri decenije odolijevanja vjetrovima, kišama i snijegu, u gradu u kojem su nestale i lipe kraj stare željezničke stanice, kestenovi iz parka, topole u Omladinskoj, lipa sa Harmana… uvenule su i breze u mojoj ulici. Prokopavanje kanala za uličnu rasvjetu, tik uz njihovo korjenje, donijelo je svjetlo jednom dijelu ulice, a zauvijek utihnulo treptaje srcolikog lišća.  Preživljela je samo prva u nizu breza, ona starica savijenog stabla, koja je, eto, život počela s „falinkom”. Električari su čak i njoj dobro potkresali vrh, ali grane su ponovo nikle i, kao iz prkosa, formirale novu krošnju. Danas je ledina prazna, umjesto meke trave, posuta je šljunkom. Ne igraju se na njoj djeca. Uz iskrivljeno i hrapavo, bijelo stablo, iz kojeg se prkosno prema nebu izvija zelena krošnja, naslagane su cjepanice, čineći šupe za drva na otvorenom.

Godinama već, na bijele grane slijeće mala selica mrkog perja, crna crvenorepka. Držeći u kljunu hranu vine se ka odvodu za ventilaciju na mom balkonu, gdje je čekaju mladunci. Krajem jula, kada im krila ojačaju, napuštaju svoje gnijezdo. Krošnja breze im je prva stanica i prvo iskušenje u letu ka nepoznatom. Poslije kratkog zadržavanja razviju tek ojačala krila i nečujno se izgube u plavetnilu neba. Kako sam i ja selica, koja se svakog jula vrati na svoj balkon, nadam se da ćemo se ponovo sresti idućeg ljeta. Samo da nam breza preživi.

U znak sjećanja na moje roditelje...

Moja mama (četvrta s lijeva) na željezničkoj stanici jedne davne zime.

 Tata na derventskom korzu u zimskom ambijentu.