Rana jesen u Derventi

Opet žuto lišće pada,
gole grane zimu slute,
a pod dugim plaštom noći
usamljene staze šute.

Halapljivo tama guta
škrtu svjetlost stare lampe,
a vjetar se krišom spušta
od Harmana, pa do Rampe.

Sve ulice i sokake
u njedra je tama skrila,
nad usnulim gradom mojim
raširila studen krila.

Jednu drugu jesen sanjam
u toplini sobe svoje,
samo blagost oka tvoga
vratiće joj stare boje.

Noćas moje srce trepti
kao lišće poslije kiše,
zavjesa od magle pada
na breze moje uz igralište.

Tvoja topla ruka briše
mraz iz duše, ovu jesen,
na staroj smo stazi opet
uz fišek špica i vruć kesten.

© Damir Delić Dačo - Jesenji san

Ljetne boje moga grada

Sve je tu — slikano zlaćanim bojama, sačuvano u srcu.

 

Susreti (ljeto '25.)

Na svakom uglu, po starim stazama i omiljenim okupljalištima — dragi ljudi i osmijesi koje nisam zaboravio. Poslije višemjesečne odsutnosti, uz kafu ili u šetnji, riječi naviru same, a vrijeme kao da se zaustavilo. Lako, gotovo spontano, iz sjećanja izrone uspomene za koje smo mislili da ih je ukrao zaborav. I u tim danima, među dragim licima i pričama koje ponovno ožive, vraćaju se i one lijepe, nezaboravne godine.

 

Derventske sličice '25.

Svaka fasada priča svoju bajku, kao da su oslikane snovima i maštom iz djetinjstva.

Rampa je dignuta, a voz naših najljepših sjećanja nečujno je nestao niz prugu. Jedino naš Meho buregžija još uvijek stoji na peronu Stare Rampe da nas dočekuje sa dalekih destinacija. Nekada su zanatske radnje, mali dućani, mirisni ugostiteljski lokali i Bosnine prodavnice ispunjavale ovaj kraj toplinom i žagorom, davale mu dušu i ritam. Koliko je Rampa bila mala, a opet beskrajno velika : nekada je u tih stotinjak koraka od samoposluge do Agine kafane i dole do starog mosta, stao cijeli svijet našeg Frentere.

 

Mali fudbal "Partizanovo 2025"

Kao i prošle godine, na popularnom Partizanovom igralištu okupili su se ljubitelji malog nogometa.

 Photo Rašo