14.2.10

“Brazilci” sa Partizanovog igrališta

Kada bi se sunce, na kraju svog širokog luka kojeg je pravilo oko našeg grada, tiho prikralo Motajici, rukometno igralište postajalo bi mjesto okupljanja zaljubljenika lopte. Prije treninga rukometaša popularno Partizanovo igralište privlačilo je mnoge sportaše, jer se tu igrao najbolji mali nogomet u gradu na Ukrini.
 I prije nego što bi se zakotrljala lopta na još toplom asfaltu igrališta, sa drvenih tribina krenule bi sportske priče i diskusije. Pretresle bi se sve aktuelne sportske teme, bacila bi se kost” na račun nekih od zagrijanih” navijača, prepričavale bi se sportske anegdote i neobične dogodovštine sa sportskih terena. I baš na tom mjestu, ko zna koliko puta, uživao sam u sportskim diskusijama koje bi, po običaju, poveli Ramo, Edo, Sado... a ostali rado prihvatili. Onaj, ko nije stigao da pročita sportsku štampu nije mnogo propustio, jer ovdje bi se pretresli svi najznačajniji događaji iz svijeta sporta.   

Dešavalo bi se da, u jeku diskusije, doleti lopta preko ograde i odskoči na igralištu. Bio je to siguran znak da s druge strane dolazi Šole, najčešće u pratnji Sanke i da počinje okupljanje majstora malog nogometa. Kao po dogovoru, kroz rupu u žičanoj ogradi kod hotela, pristizala bi i ekipa sa Rampe. Jedan za drugim, provlačili bi se: Zogo, Vašington, Ćule, Fudo... kao i njihovi vjerni pratioci predvođeni Harikom i Miralemom. Poslije bi, iz različitih pravaca, stizali: Hamdija, Nezir, Damko, Viđo, Nućo, Alija, Miro, Mahmut, Zlatko, Kemo, Ziki, Jure, Emin, Fehro, Mirso, Mensur, Mido, Zoki, Zenaid... i mnogi drugi, redovni i povremeni loptači. 


Krenulo bi zagrijavanje s loptom, većinom je to bila popularna igra u 6 metara”. Onaj ko bi primio gol, najčešće je za kaznu morao lajati (veži ga”, čuj Flokina al' laje” - čulo bi se sa tribina). Ponekad bi bila interesantna igra koja je zahtijevala puno više tehnike: odbojka” nogom, a ponekad samo jednostavno šutiranje lopte na gol, na koji bi obično stao Meho Mrkaljević.

I tek onda kada bi se, kroz onu istu rupu u ogradi od strane hotela, pojavio Ićo, značilo bi da igra može početi. Na drugoj strani terena Nućo, u svojim kultnim, platnenim patikama, žonglirao bi loptu, dok bi ga ostali požurivali: Hajde, jadan ne bio, da krenemo dok nije počeo trening rukometaša”. I po ko zna koji put, Prdek pokušava da se prošvercuje među igrače, završivši svaki put  kao prekobrojan. Teško je opisati sve one briljantne akcije, bilo je tu uvijek pregršt uspješnih driblinga i pasova.... pamte se Kemini udarci od koji su golmanima bridjeli dlanovi i tresle se prečke, Sankini startovi oko kojih bi se često dizala hampa, Ićina izuzetna tehnika baratanja loptom, Vašingtonova snalažljivost u šest metara, Ramine lopte što imaju oči”, Mirsini šutevi špicem, Alijino štopanje i prenošenje lopte, pa Zogine majstorije kad mu se lopta lijepila” za noge....


Na tom istom terenu nastali su legendarni komentari, koji su poslije našli svoju redovnu upotrebu u derventskom sportskom leksikonu: dao mu konjaru, okren’o ga u fildžanu, bila je to lančara, ode hesab k’o dizelka, jest ga čojk posl’o kod Age po ćevape, dao mu loptu u usta”... ali i kada bi lopta otišla preko ograde: spade čojku goblen sa zida, polomiste pritke od mohuna, eno se ćuko igra sa dušicom od lopte”... Kad god bi se neko trebao proglasiti igračem viška, redovno se govorilo: Možeš igrat - ako će ti Šemso svirat!"
Sudija ovdje nikada nije trebao, sporni prekršaji, uprkos paljevini” sa tribina, bili bi brzo regulisani. Igra bi se najčešće završavala tako što bi Ramo uštopao loptu negdje na sredini terena, okrenuo se prema protivnicima i rekao: Znate šta? Vi ste ovce za nas!” i lagano špicem odgurnuo loptu.

Bio sam redovan posjetilac ovih interesantnih partija malog nogometa, koje su demonstrirali Tekstilčevi veterani i ostali majstori loptanja. Pošto sam imao ključeve od svlačionica, uvijek sam im stavljao na raspolaganje mreže za golove, a nerijetko i svlačionicu sa tuševima. 


Dešavalo se da je nedostajao golman, pa bi to nezahvalno mjesto, ponekad, meni ponudili. A i meni je bilo pravo zadovoljstvo stati na gol i zaigrati lopte sa derventskim Brazilcima”. Nekada mi je to bila i obaveza”, jer i kada bih probao ostati u kući spremajući ispite, kroz otvorena balkonska vrata bi dopirali pozivi: Dačo, znamo da si kod kuće” ili Daj, odmori malo, podilkanićeš od učenja, napravi pauzu”... Eh, kako sam mogao da odolim?! Jednom sam čak imao čast da budem uvršten u ekipu koja je nastupala na tradicionalnom ponoćnom turniru u malom nogometu, a koji se igrao u Domu sportova u Bos. Brodu. Igrali smo dobro, bio sam rezerva Sudi, a ispali smo baš na onoj utakmici (kasno iza ponoći) na kojoj sam dobio šansu da branim (izgubili smo sa jednim golom razlike). Posebno mi je ostala u lijepom sjećanju i utakmica koja se igrala u pečeno jare u Aginoj kafani, a meni se progledalo kroz prste, jer sam bio jedini u ekipi koji nije imao status veterana.

Svakog ljeta sam u svom rodnom gradu. Pogled sa mog balkona pruža se na igralište. Nema više mojih Brazilaca” sa Partizanovog. Zarastao je prolaz kroz ogradu kod hotela, kroz koji nema više ko da prođe. I znam da je vrijeme odnijelo u nepovrat te lijepe dane. A ja, kao da se nadam da ću, bar još jednom, vidjeti Miralema kako zastaje na pola prolaza kroz ogradu skidajući klompu i rondajući, dok češe mjesto gdje ga je opekla žara. Ta žara danas peče u duši, jer bez njih je prazno i tužno moje igralište, a tišina boli, boli...

autor teksta ©  D. Delić Dačo

Nema komentara:

Objavi komentar