Kada bi se sunce, na kraju svog širokog luka kojeg je pravilo oko
našeg grada, tiho prikralo Motajici, rukometno igralište
postajalo bi mjesto okupljanja zaljubljenika lopte. Prije treninga rukometaša popularno
Partizanovo igralište privlačilo je mnoge sportaše, jer se tu igrao najbolji
mali nogomet u gradu na Ukrini.
I
prije nego što bi se zakotrljala lopta na još toplom asfaltu igrališta, sa drvenih
tribina krenule bi sportske priče i diskusije. Pretresle bi se sve aktuelne
sportske teme, „bacila bi se kost” na račun nekih od „zagrijanih”
navijača, prepričavale bi se sportske anegdote i neobične dogodovštine sa
sportskih terena. I baš na tom mjestu, ko zna koliko puta, uživao sam u
sportskim diskusijama koje bi, po običaju, poveli Ramo, Edo, Sado... a ostali
rado prihvatili. Onaj, ko
nije stigao da pročita sportsku štampu nije mnogo propustio, jer ovdje bi se
pretresli svi najznačajniji događaji iz svijeta sporta.
Dešavalo bi se da, u jeku diskusije, doleti lopta preko
ograde i odskoči na igralištu. Bio je to siguran znak da s druge strane dolazi
Šole, najčešće u pratnji Sanke i da počinje okupljanje majstora malog nogometa. Kao
po dogovoru, kroz rupu u žičanoj ogradi kod hotela, pristizala bi i ekipa sa Rampe. Jedan za drugim, provlačili bi se: Zogo, Vašington, Ćule, Fudo... kao i njihovi vjerni
pratioci predvođeni Harikom i Miralemom. Poslije bi, iz različitih pravaca,
stizali: Hamdija, Nezir, Damko, Viđo, Nućo, Alija, Miro, Mahmut, Zlatko, Kemo, Ziki,
Jure, Emin, Fehro, Mirso, Mensur, Mido, Zoki, Zenaid... i mnogi drugi, redovni
i povremeni loptači.
Krenulo bi zagrijavanje s loptom, većinom je
to bila popularna igra „u 6 metara”. Onaj ko bi primio gol, najčešće je za kaznu
morao lajati („veži ga”, „čuj Flokina al' laje” - čulo bi se sa tribina). Ponekad bi
bila interesantna igra koja je zahtijevala puno više tehnike: „odbojka” nogom, a
ponekad samo jednostavno šutiranje lopte na gol, na koji bi obično stao Meho
Mrkaljević.
I tek onda kada bi se, kroz onu istu rupu u
ogradi od strane hotela, pojavio Ićo, značilo bi da igra može početi. Na drugoj
strani terena Nućo, u svojim kultnim, platnenim patikama, žonglirao bi loptu,
dok bi ga ostali požurivali: „Hajde, jadan ne bio, da krenemo dok nije počeo trening rukometaša”. I po
ko zna koji put, Prdek pokušava da se prošvercuje među igrače, završivši svaki
put kao prekobrojan. Teško je opisati sve
one briljantne akcije, bilo je tu uvijek pregršt uspješnih driblinga i
pasova.... pamte se Kemini udarci od koji su golmanima bridjeli dlanovi i
tresle se prečke, Sankini startovi oko kojih bi se često dizala hampa, Ićina izuzetna
tehnika baratanja loptom, Vašingtonova snalažljivost u šest metara, Ramine
lopte što „imaju oči”, Mirsini šutevi špicem, Alijino štopanje i prenošenje lopte, pa
Zogine majstorije kad mu se lopta „lijepila” za noge....
Na tom istom terenu nastali su legendarni
komentari, koji su poslije našli svoju redovnu upotrebu u derventskom sportskom
leksikonu: „dao mu konjaru, okren’o ga u fildžanu, bila je to
lančara, ode hesab k’o dizelka, jest ga čojk posl’o kod Age po ćevape, dao mu
loptu u usta”... ali i kada bi lopta otišla preko ograde: „spade čojku goblen sa zida, polomiste pritke od mohuna,
eno se ćuko igra sa dušicom od lopte”... Kad god bi se neko trebao proglasiti
igračem viška, redovno se govorilo: „Možeš igrat - ako će ti Šemso svirat!"
Sudija ovdje nikada nije trebao, sporni
prekršaji, uprkos „paljevini” sa tribina, bili bi brzo regulisani. Igra bi
se najčešće završavala tako što bi Ramo uštopao loptu negdje na sredini terena,
okrenuo se prema protivnicima i rekao: „Znate šta? Vi ste ovce za nas!” i lagano
špicem odgurnuo loptu.
Bio sam redovan posjetilac ovih interesantnih
partija malog nogometa, koje su demonstrirali Tekstilčevi veterani i ostali
majstori loptanja. Pošto sam imao ključeve od svlačionica, uvijek sam im
stavljao na raspolaganje mreže za golove, a nerijetko i svlačionicu sa tuševima.
Dešavalo se da je nedostajao golman, pa bi to
nezahvalno mjesto, ponekad,
meni ponudili. A i meni je bilo pravo zadovoljstvo stati na gol i zaigrati lopte sa derventskim „Brazilcima”. Nekada mi je to bila i „obaveza”, jer i
kada bih probao ostati u kući spremajući ispite, kroz otvorena balkonska vrata
bi dopirali pozivi: „Dačo, znamo da si kod kuće” ili „Daj, odmori malo,
podilkanićeš od učenja, napravi pauzu”... Eh, kako sam mogao da odolim?! Jednom sam čak imao čast da budem uvršten u
ekipu koja je nastupala na tradicionalnom ponoćnom turniru u malom nogometu, a koji se igrao u Domu
sportova u Bos. Brodu. Igrali smo dobro, bio sam rezerva Sudi, a ispali smo baš
na onoj utakmici (kasno iza ponoći) na kojoj sam dobio šansu da branim
(izgubili smo sa jednim golom razlike). Posebno mi je ostala u lijepom sjećanju
i utakmica koja se igrala u pečeno jare u Aginoj kafani, a meni se progledalo
kroz prste, jer sam bio jedini u ekipi koji nije imao status veterana.
Svakog ljeta sam u svom rodnom gradu. Pogled
sa mog balkona pruža se na igralište. Nema više mojih „Brazilaca” sa
Partizanovog. Zarastao je prolaz kroz ogradu kod hotela, kroz koji nema više ko
da prođe. I znam da je vrijeme odnijelo u nepovrat te lijepe dane. A ja, kao da
se nadam da ću, bar još jednom, vidjeti Miralema kako zastaje na pola prolaza
kroz ogradu skidajući klompu i rondajući, dok češe mjesto gdje ga je opekla žara. Ta žara danas
peče u duši, jer bez njih je prazno i tužno moje igralište, a tišina boli,
boli...
autor teksta © D. Delić Dačo
Nema komentara:
Objavi komentar