I ovoga marta Dervencani ce donijeti miris Ukrine u Brunssum, gradic na jugoistoku holanske provincije Limburg (smjesten na nekih sedamdesetak metara nadmorske visine). Nekada je ovaj kraj je bio poznat po rudnicima uglja, a danas je na tom mjestu velika vojna baza.
Ponekad me put dovede u ovo lijepo uredjeno mjesto interesantnih gradjevina, ukraseno lijepim parkom i bogato trgovinama. 
Kazu da je Brunssum poznat i kao mjesto gdje se Holandjani okupljaju u velikom broju na poznatoj paradi folklora, festivalima i vasaru, ali je put par puta doveo i nas Dervencane u ovaj grad na nezaboravne veceri folklora iz nase BiH i druzenje uz najljepse sevdalinke.
Prosle godine, jedne kisne nedjelje, krstario sam limuzinom po belgijsko-njemacko-holandskoj tromedji. I nekako spontano, zaputih se u pravcu Limburga. Slijedim putokaz za Brunssum. Velim, idem jednostavno da vidim kako to mjesto izgleda, a saputnici me gledaju sa cudjenjem: "Pa, bili smo tu nekidan?!". A ja tvrdoglav, pa hocu da vidim kako izgleda taj gradic u nekim drugim, svakodnevnim okolnostima.
I bio sam u pravu, jer Brunssum ima i svoje drugo lice: tisina, nema onog do tada uobicajenog naboja u zraku kao kada sam prije ulazio u to mjesto, sve mi nesto strano: pokoji prolaznik, sve neki "normalni" ljudi, nijedan ne lici na vikinga... Svi pricaju neki tudji jezik, niko ne spreha nas, umjesto poznatih taktova Sejine muzike, otkucava sat na katedrali. Otkrivam i da je to jako lijepo i uredno mjesto, sa setalistem, lijepim ducanima, da ima najbolji kapucino u ovom dijelu Evrope. Pogotovo kad Emir casti. Naposlijetku, ni taj mi Emir nije nekako isti kao onaj sa skupa Dervencana.
U povratku prolazim pored kasina. Zatvoren. Svijetli crvena reklama, par parkiranih auta, svi istih tablica. Par metara dalje, cestu prelazi neki covjek sa bradom i dugom kosom. Ucinu mi se da je to Salem, kao da ce prici i reci mi: "Ma, vracaj se nazad u kasino, to ti samo bacamo ublehu da nema nikog... eno nas, svi smo tamo, cekamo te."
Skrecem za Kerkrade... i evo ga: "Aladinovo brdo"! U cetvrtoj brzini preko brda. Ustvari, tog brda i nema. Javlja se samo jednom godisnje, fenomen poput onih vaserskih leptirova sa starog mosta. Pa, zar i mi sami nismo fenomen?
Brunssum, gradic sa dva lica : jedno, kao sa ove slike gdje se sklanjam pod kisobran ove dame sa glavnog brunsumskog setalista, i drugo: kad se u njega uvuku toplina derventskog korza i ona vecernja sumaglica Ukrine.
Nema komentara:
Objavi komentar