Ženski rukomet

Nakon igranja hazene, tradicija njegovanja rukometnog spota među ženskom omladinom u našem gradu  došla je ponovo do izražaja i 1957. godine, kada ženska rukometna ekipa Dervente bilježi značajan uspjeh i osvaja drugo mjesto u Bosni i Hercegovini. Interesantno je da su iste igračice nastupile i u takmičenju u odbojci, u kojem su bile prvakinje. Ovu sjajnu generaciju derventskih sportašica predvodile su: Minka Kondžić, Marica Opačak, Zlata Avdagić, Amira Muftić, Vera Sokolić, Mara Puljić, Sofija Voronjecki, Nada Đurić, Natka Šeremet (poznata i po tome što je, poslije, vodila ženski rukomet u Zenici) i Rahima Zubčević.

            U godinama koje su slijedile popularnost i kvalitet muškog rukometa su neprestano rasli, ali se i među ženskom omladinom njegovao dosta dobar rukomet. Među igračicama koje su pronijele slavu ženskog rukometa treba istaći slijedeća imena: Džemila Penava, Emira Čerimagić, Sabira Mustafagić, Kata Opačak, Marica Skoko, Ljilja Varenika, Šitka Grbić, Olivera Radić, Šaćira Kapić, Marija Pejakić, Nađa Osmanagić, Gordana Stanović, Nerka Mulabegović, Sena Poljac, Marija Dujmović, Zeničanin, Pinjagić, Zorica Olujić, Mina Havić, Mirjana Damjanović i druge. Trener je bio Pero Vojnović.

            Naš grad je 1963. godine bio domaćin turnira republika i pokrajina. Ženska ekipa Partizana se takmičila u Tuzlanskoj zoni sa ekipama Željezničara iz Doboja, Slobode iz Tuzle, Partizana iz Lukavca, Lokomotive iz Brčkog i Partizana iz Živinica. Dervenćanke su bile u gornjem dijelu tabele.

            Ove lijepe sportske dane u našem gradu najbolje opisuje nekadašnja derventska rukometašica Šitka Grbić: „Bila su to lijepa vremena za koja me vežu još ljepša sjećanja. Tada su u muškom rukometu bili popularni Jusufbegović, Arslanagić, Vojnović, Bjekić i ostali (neka mi oproste oni što ih nisam nabrojala), a među mojim rukometašicama posebno su se isticale: moja školska drugarica Džemila Penava (kasnije udata Berbić), Kata Opačak,  Sabira Mustafagić, Danica i Gina sa Rabića, Nerka Mulabegović… Džemili i meni su nudili da nastupamo za tadašnju reprezentaciju Hrvatske, a bile smo pozvane i na razgovore u Sl. Brod. Puno poslije su nam se pridružile Olivera Radić, Mina Havić i druge mlađe rukometašice. Ma, bilo je lijepo, prelijepo... sretna vremena i nezaboravno druženje”.

            O ovom vremenu svjedoči i Šitkin školski drug, poznati rukometaš Zvonimir Bjekić – Conto: „Među derventskim rukometašicama, po vrhunskom talentu i sportskoj svestranosti, posebno se isticala Džemila Penava. Džemila je bila pravi sportski tip, svestrana - čak je i nogomet znala zaigrati. Bila je kandidat za omladinsku reprezentaciju koja se tada pripremala u Derventi. Izvanredne partije koje je pružala na golu dovele su je i do dresa reprezentacije BiH na prvenstvu republika održanom u Derventi. Tada je Bosanski Brod imao veoma dobrog golmana, koji je bio prvi golman u BiH. Međutim, Penava se mlada udala i njena uspješna sportska karijera je prekinuta.  Po meni je Nerka Mulabegović  bila najbolja igračica. Kata Opačak je bila jedna od boljih derventskih rukometašica. Udala se za nekadašnjeg igrača Dervente Nikicu Merlovića, kojeg pamtim kao veoma finog igrača, čovjeka koji je bio drag cijeloj ekipi, a krasila ga je upornost i imao je veoma dobar šut. Nešto mlađoj generaciji pripadala je Olivera Radić, takođe smo išli zajedno u školu, a bila je ljevak i jako dobar šuter.”

            Ženski rukomet osamdesetih godina  nije se  igrao u Derventi, ali je u Žeravcu djelovala ekipa Mladosti koja se takmičila u Republičkoj ligi – sjever. Pošto sam u to vrijeme bio sudija i u njihovoj ligi, mogu reći da je ovaj „mali, simpatični klub kod Dervente” (kako su ga svi zvali) uživao veliki  respekt među takmičarima i svi su isticali gostoprimstvo na koje su nailazili na utakmicama u Žeravcu. Radili su u skromnim uslovima, krasili su ih  kolektivna igra  i fer-plej, a dvojac Jeleč–Leko je sa puno ljubavi i entuzijazma vodio ovaj klub. Među igračicama posebno su se isticale: Jovičić, sestre Marić, sestre Zirdum, sestre Marijić, Trifunović, Kojić, Opačak, Kupres, Kozak, Marušić, Stjepanović, Plavšić,  Gavran, Vukoje, Rebac, Đurđević, Karlović, Šokić, Krajinović, Jerković  i druge.

            U tom periodu ekipa Bosne iz Bos. Broda imala je veoma dobru ekipu u Drugoj saveznoj ligi. Među njenim najboljim igračicama bila je naša Dervenćanka Mina Havić, a poslije su njenim stopama krenule i neke rukometašice iz Žeravca (Jovičić, Trifunović i druge).

Radi popularizacije rukometa među ženskom omladinom neke utakmice ovoga kluba su igrane i u sportskoj dvorani u Derventi. A djevojke iz Dervente su  rado praktikovale ovaj sport u okviru Malih olimpijskih igara i Radničkih sportskih igara.

Još ponešto iz moje rukometne riznice:

Tradicionalno se u gradu na Ukrini održavao izbor za najbolju sportašicu, sportaša i sportski kolektiv godine, gotovo redovno su derventski rukometaši proglašavani najboljim, a RK "Derventa" je u više navrata dobio titulu najuspješnijeg sportskog kolektiva u gradu, o čemu svjedoče i ovi novinski članci.

Pod pokroviteljstvom derventske SOFK-e, sredinom sedamdesetih godina, bila je pokrenuta i škola rukometa koju je pohađalo 75. polaznika (imao sam čast da budem jedan od polaznika te škole).

Osim draži koje su ljubiteljima rukometa donosili prvenstveni mečevi, derventska publika je često imala priliku pratiti i veoma kvalitetne pripremne utakmice i turnire.