Šapat Ukrine

Veliko mi je zadovoljstvo i čast predstaviti, ovdje na « Derventskom korzu », Agu Haurdića, pjesnika iz Dervente, koji već dugo godina živi u Makedoniji. Agu i njegovu poeziju upoznao sam kroz virtuelno druženje na stranicama gdje se okupljaju Dervenćani. U jednom od mojih obraćanja pjesniku, sa željom da ga, između ostalih, ohrabrim u njegovoj namjeri da poeziju objavi u knjizi, zapisao sam i ovo:

« Tvoja poezija mi se dopada, kao da nam cijelo vrijeme pišeš jednu lirsku povelju, punu iskrenosti, a topli vjetrovi nostalgije naizmjenično nam donose miris behara sa Kentre, procvalih lipa s Trna, ukrinskih vrba …»

Kao član Udruženja penzionera u Kumanovu, Ago Haurdić uzima aktivno ućešće u literarnim i sportskim aktivnostima. Učesnik je u obnavljanju "Društvo na pisateli Kumanovo", djeluje i na međunarodnim poetskim manifestacijama, a poezija mu je, zajedno sa ostalim pjesnicima, objavljena u knjigama "Koreni" i "Poetski čekorenja". Dobitnik je treće međunarodne nagrade « Martovski esei » za esej « Um i razum – Prokletstvo Evrope ».

Na veličanstveno organizovanoj promociji knjige "Šapat Ukrine", uz prisustvo brojnih gostiju, predsjednika Kulturnog centra Bošnjaka u Makedoniji, te novinara, radija i tv kamera, predstavljena je recenzija knjige koju je napisao prof.dr Davidovski, kao i ostale recencije, a čitana je i čika Agina poezija, koja je ostavljala mnoge sa suznim očima. A pjesnik će priznati: "Čitajući, mislih na rodni kraj".

U recenziji knjige S.Mehičića zapisano je: "Zato je to sve razlog više da pokušamo čitanjem ove njegove zbirke pjesama proniknuti u bit, u prostore našeg nesvjesnog i zajedno sa autorom osluškivati i zapitati se pri tom, čujemo li mi još uvijek kako nam Ukrina šapće i znači li nam taj šapat još uvijek nešto"….

Šapat Ukrine

Sjedim, slušam, šapate Ukrine,

žuborom, mladost mi spominje.

Zar ti ima, od mene, ljepše, draže?

Gdje si, nema te sa Trna vraže?

Vas sa Trna najviše voljeh,

ponosni, mene plašili, puni želje.

Srećni ste bili, gledajući mene,

brzo ste me osvajali ko nevrijeme.

Tebe posebno, znam i pamtim,

neću radost s zlom da vratim!

Krao si pijesak sa obala mojih,

praveći zamak iz snova tvojih.

Dolazio si neprimjetno, tiho,

kao vuk samotnjak tugu krio.

Osvajao si me, plivao, ljubio,

skrišno, zlatna zrnca vadio.

Nagrdih, samo tebe, odabra,

pod kojom vrbom, zlata ima!

Nježno si ga na dlan stavlj'o,

suncu pokazivao i meni vrać'o.

Samo ti me darom darivaše:

sa Kentere, crne maline,

od Rabića, divlje trešnje,

a Jaskovace, kruške ćupeklike.

Vašar, uvijek poseban dar,

srebrenu školju da se ogledam.

Babino uvo, lice da crvenim,

rogove jelenka, kosu češljam.

Poslah ti nju, divlju neukrotivu,

pohlepnu za zlatom i muškošću.

Vidjevši tebe i zlato na dlanu,

dala ti je sebe, u istom trenu!

Bijaše nešto, nisam vidjela,

zažalih za tren, što nisam ja.

Na vrbi, ste se voljeli, njihali,

lišćem skriveni, granama obvjeni.

Ona,vrba i ja, tvoja uspomena,

vraže, ne reče da je kraj odmora.

Dugo je dolazila, tražila i plakala,

vidje tebe nema, zrnca vratila.

Pričaj,o njoj, tebi, meni Ukrini,

drugu grliš, nama suze ostavi.

Vjeruj i sad, skrišno dolazi,

sa Trna vraže, a ti ne dolaziš.

autor: Ago Haurdić