28.4.11

Derventske bajke


Proteklog marta, na tradicionalnom skupu Dervenćana u Holandiji, predstavljena je još jedna knjiga, plod literarnog stvaralaštva našeg Dervenćanina koji već  dvije decenije u dalekoj Skandinaviji plete snove o svom  rodnom gradu. Iako sam Derventske bajke već dobro poznavao sa internet stranica na kojima se okupljaju Dervenćani, iako sam se redovno, pred spavanje, družio sa Damkinim satiričnim i nostalgičnim tekstovima o čaršiji u kojoj sam proveo svoje djetinjstvo i mladost, sa poznatim likovima koje smo tako često sretali kraj Ukrine, u kinu, na korzu, na utakmicama... još jednom me je oduševio taj imenjakov originalni stil u kojem on slika svoj grad i događaje koje vadi ih iz svoje sehare iz Brodske ulice, u njemu svojstvenom   stilu i sa riječima koje otima od zaborava...  



Na prvoj večeri susreta, Damir Porobić je promovisao knjigu koja predstavlja njegove sabrane bajke koje je stvarao punih dvanaest godina. Tišinu, poput one pred zalazak sunca nad nekim od ukrinskih tišaka, dok je autor čitao jednu od bajki, prekidao bi samo spontani i glasni aplauz prisutnih.



Sikijevu i moju biblioteku krasi još jedna knjiga posvećena gradu na Ukrini, još jedan pokušaj da se ne zaborave ljudi koji su Derventu činili neponovljim gradom.



Bajka o Mehi i sedam malih prozorčića

U malog gradiću, između dvije rijeke dalekih obala jedne od druge, živio je naš Meho što na vratima, što iza malog prozorčića radnog mu mjesta od pola kvadrata. Kratkih, jakih mišića, nije ličio na junake derventskog kina Ukrina. U malehnom kinu, uklapao se naš Meho ko bijela boja u svijetlo bijelu. Volio je naš Meho velike žege ljetne, da mu je prva predstava uvijek bila prazna i đe mog’o pofanj odmorit do druge. Znao je on da, još dok traje prva, sa nekoliko onih koji će i na drugu, da u isto vrijeme hara na Ukrini “priam ganje”, od Ploča do klaonice. U maloj sobici je gledao koliko kolomasti je potrošio na mazanje poda, a ljeti nije smio puno namazivat, jer je danfalo da te Bog sacuva.

U tim svojim življenjima sa junacima 1001-og filma kojeg je odgledao, znao je naš Meho kad je vrijeme da se pođe kućama iz mraka u svjetlost ljetne noći čaršije. Pred sam kraj filma, sa dugim podupiračem sa malom kukicom na kraju, otvarao bi naš Meho sedam malih prozorčića na lijevoj strani prostorije što se kino salom zvala. Znalo se tad zagalamit na njega, jer na sami rasplet filma na platno kina je znala udarit bjelina svjetlosti izvana, ali dobrota njegovog pogleda je uvijek smirivala situaciju.

Samo je jednom omanuo i to 1968, i to sa razlogom?! Onako dobar u svojoj radnoj disciplini, zaboravi Meho Hankin na svoje malo prozore! Naime, ništa nije “bacalo” i nas te večeri i njega kao sjedenje na konju Winutoua u završnici filma? Naime, sav u bijelom i sa mnoštvom bijelih peruški oko sebe, gledao je Winetou u svoju pušku u bijeloj futroli i još na bijelom konju! Sva ta bjelina se utapala u to brdo, na kojem je davao do znanja da na kraju pobjeđuju indijanci. Sa njim smo svi bili to veče na brdu, a bogami i naš Meho. I tek poslije aplauza, kad poše tekst sa ulogama Pierre Brice i ostalom rajom, probudi se naš Meho i trkom ka svojim prozorima, ali se po prvi puta prije otvoriše vrata nego li njegovih sedam prozorčića. I nije mu bilo žao, a ni nama, jer ljubav tu večer pobjedi i prema Winetou i prema našem Mehi što ostade i do današnjih dana.

Autor: D. Porobić

Nema komentara:

Objavi komentar