Pjesme moje duše (17)

U zagrljaju noći

U kišnoj jesenjoj noći

života bivšeg sjenka se vuče,

u naručje zaboravu poći

neke se tuge nikad ne odluče.

Na prozor moj samo kiša svrati

dok vjetar grli lišće u plesu,

tromo se vuku ponoćni sati,

neke mi misli samo nemir donesu.

U studenoj noći vrba stara plače,

klanjaju se zemlji njene grane gole,

od zaborava svakog sjećanje je jače,

al' neke se riječi nikada ne prebole.

Iz sivila noći u mrak sobe moje

na prstima tiho mrak mi se prikrade

donoseći miris zlatne kose tvoje,

neke čežnje plove na krilima nade.

Predajem se snu, gospodaru noći,

miluje me nježnog majskog jutra rosa,

gledaju me sretno neke drage oči,

neke su želje jače od ponosa.

autor © Damir Delić Dačo