Žureći
jutros na posao i navlačeći, u hodu, jednom rukom jaknu, a pod drugom
stiskajući prepunu torbu, iako već odavno nisam školarac, mimoiđoh se, na ulazu
u zgradu, s poštarom. I on je, isto tako u
žurbi, zurio kroz napola spuštene naočale tražeći imena na poštanskim
sandučićima.
Pozdravismo
se sa: „Bonjour
Monsieur”, oslovivši jedan drugog gospodinom, a kako ćemo, i on i ja,
osloviti još mnoge druge na isti način ovog dana. Nema ni on puno vremena za
osmijeh i razgovor, baš kao da je po njemu popularni sarajevski bend dobilo ime
Nervozni poštar, a i taj bezlični pozdrav je u perfektnom skladu sa
vrijednostima današnjih pošiljki, većinom reklamnog karaktera. Ispred zgrade ga
je čekao motorić na električni pogon (ekologija zahtijeva), s kojim će se začas
izgubiti u vrevi ljudi koji žure na posao, u školu, do tek otvorenih dućana i
trafika… Rijetko srećem poštara, u vječitoj je žurbi, mora on svoje pošiljke, od
koji dobar dio ima oznaku prioritetnih, podijeliti u određenom roku. Još mu
samo na motoriću rotaciono svjetlo fali. A baš zbog tih normi, dešava se da mi
poštansko sanduče po par dana zjapi prazno, jer često su u štrajku upravo zbog
uslova rada koji ih pretvaraju u ljude – mašine.
Palim
radio u autu, istovremeno se oglašava moja omiljena radio-stanica „Nostalgija”, a s njom i
muzika moje mladosti. Pa mi misli otploviše na talasima „Nostalgije”.
Prikrade
mi se djetinjstvo provedeno u dvorištu zgrade pored derventske pošte i jutra
toliko drugačija od ovih. Padoše mi napamet derventski poštari u sivim
uniformama, sa šapkom na glavi i širokim kaišem preko ramena, da izdrži teret
prepune torbe. Za razliku od drugih uniformisanih službenika, naši su poštari
bili naoružani osmjehom i lijepim riječima.
Razilazili bi se na četiri strane, ulicama koje su dobro poznavale
njihove korake. Volio sam dotrčati do mog
poštara i upitati ga: „Čika Ađule, ima l’ išta za mene?” Radoznalim, dječjim
očima gledao bih kako se velika torba, pod poštarevim rukama, razvlači poput
harmonike i kako on, nevjerovatnom preciznošću, u moru pisama, razglednica,
dopisnica i drugih pošiljaka pronalazi one što ću, sa velikom radošću, odnijeti
na kućna vrata. Kao dječaku najveću radost su mi predstavljale lijepe slike
razglednica, novogodišnjih čestitki ili pisma sa imenom omiljenih časopisa na
koje sam bio pretplaćen ili na čiju adresu bih pisao za neku nagradu igru. Bio
sam sretan i kada bi mi poštar rekao: „E, momčino, danas nema ništa”, jer sam
makar zavirio u tu njegovu torbu, koja me je privlačila kao magnet. Volio sam
se vrtiti oko derventskih poštara, pa su me, jednom kada se dijelila penzija,
uveli u poštu. Poredali su po stolu novčanice i rekli da izaberem koju hoću i
kupim sebi neki slatkiš. Kada sam uzeo onu najmanje vrijednosti, svi su se
slatko nasmijali, ali niko nije bio sretniji i važniji od mene, jer sam svojim
drugovima ispričao ovaj doživljaj, a što su oni popratili s nevjericom: „Stvaaarno?!”
Godine su prolazile, ja sam rastao i
odselio, poštari su se mijenjali po kvartovima, a mi smo i dalje govorili „moj poštar”
ili „dobili smo novog poštara”. Kao da je on tu samo zbog nas i mi zbog
njega, da nas obraduje, ali i utješi kada nam uruči neku manje lijepu pošiljku.
Ipak, ostajala je uvijek ta nit koja je vezala ljude i lokalne poštare. Svaka bi
pošiljka često bila popraćena odgovarajućim komentarom, jer oni su bili dio
života i zbivanja u ulicama u kojima su radili, sretali se s ljudima,
razmjenjivali riječi, šalili se… Kako sam se bavio rukometnim suđenjem, na
adresu su mi redovno dolazili pozivi za suđenje utakmica, a moj poštar Ismet je
uvijek našao vremena da priupita gdje sudim taj vikend i kako je bilo na prethodnoj
utakmici. Našao bi i riječ utjehe kada
mi je uručivao bijelu kovertu u kojoj je bio poziv za vojsku, pa šeretski
osmjeh kada stavi ruku na srce i mašući prvim ljubavnim pismima pristiglim na
moje ime: „Uh, evo ih, dva odjednom”.
Poštar je danas zanimanje. Nekad je to
bilo puno više zbog bliskosti kojom su
komunicirali s ljudima i smisla za humor: „Stigla je čestitka za telefon”, „Evo, poziv iz
suda - sad ti ni kamilica pomoći neće” … ali i utjehe: „Ne boj se, ovo
su svi dobili, to je poziv za glasanje”. Znao sam vidjeti i pisma i razglednice
na kojima bi pisalo samo ime i prezime i ispod toga Derventa, bez imena ulice,
ali naši poštari bi ga uručili u prave ruke. Poštari su bili omiljeni i rado
viđeni u gradu, baštama kafića, popularni u dane kada su stizale novogodišnje
čestitke, ali i spominjani u šalama, kao kada je bio aktuelan film „Poštar uvijek
zvoni dvaput”. Čak su i kućni ljubimci bili navikli na njih, pa se na otvaranje
kapije nisu ni micali iz debele hladovine. I za njih je poštar bio neko domaći.
Najduži, ali ne i najnaporniji poštarski dani, bili bi oni kada se dijelila
penzija. Dočekivani su uz kafu, čašicu rakije, sok, lijenu pitu ili baklavu…
Danas je ova profesija izgubila svoje čari,
jer je sve više zamjenjuje nevidljivi i bezimeni poštar koji pisma donosi na Google.
Na njega se ne mogu naljutiti ni kada mi dođe veliki račun za vodu, jer su ga
preko interneta već ukljnižili u isto vrijeme kada je obavijest stigla. A ti
neki od naših starih, dobrih poštara, ako su danas živi, po svoje penzije
odlaze na šaltere gdje ih dočekuje neko nepoznato lice. Vjerovatno bi i oni
poželjeli da na zvono poštara, u nekoj ulici, kojoj su odveć promijenili ime, otvore
vrata, ponude kafu i piće ili bar razmijene koju lijepu riječ.
I pade mi, eto, na pamet, kako bi to
izgledalo kada bi u moj rodni grad poslao razglednicu adresiranu na ime mog
nekadašnjeg poštara, ali bez ulice i broja. Da li bi današnji poštari znali uručiti
pismo u prave ruke, kao što je on to znao svojevremeno?
A i onaj njegov Džoni već predugo odmara u
debeloj hladovini. Nema više ko poštaru ni za nogavicu da se vješa.
autor: Damir Delić Dačo
Nema komentara:
Objavi komentar