27.5.13

Ni poštaru nema ko da piše

Žureći jutros na posao i navlačeći, u hodu, jednom rukom jaknu, a pod drugom stiskajući prepunu torbu, iako već odavno nisam školarac, mimoiđoh se, na ulazu u zgradu, s poštarom. I on je, isto tako u žurbi, zurio kroz napola spuštene naočale tražeći imena na poštanskim sandučićima.  
Pozdravismo se sa: Bonjour Monsieur, oslovivši jedan drugog gospodinom, a kako ćemo, i on i ja, osloviti još mnoge druge na isti način ovog dana. Nema ni on puno vremena za osmijeh i razgovor, baš kao da je po njemu popularni sarajevski bend dobilo ime Nervozni poštar, a i taj bezlični pozdrav je u perfektnom skladu sa vrijednostima današnjih pošiljki, većinom reklamnog karaktera. Ispred zgrade ga je čekao motorić na električni pogon (ekologija zahtijeva), s kojim će se začas izgubiti u vrevi ljudi koji žure na posao, u školu, do tek otvorenih dućana i trafika… Rijetko srećem poštara, u vječitoj je žurbi, mora on svoje pošiljke, od koji dobar dio ima oznaku prioritetnih, podijeliti u određenom roku. Još mu samo na motoriću rotaciono svjetlo fali. A baš zbog tih normi, dešava se da mi poštansko sanduče po par dana zjapi prazno, jer često su u štrajku upravo zbog uslova rada koji ih pretvaraju u ljude – mašine.


Palim radio u autu, istovremeno se oglašava moja omiljena radio-stanica Nostalgija, a s njom i muzika moje mladosti. Pa mi misli otploviše na talasima Nostalgije.  
Prikrade mi se djetinjstvo provedeno u dvorištu zgrade pored derventske pošte i jutra toliko drugačija od ovih. Padoše mi napamet derventski poštari u sivim uniformama, sa šapkom na glavi i širokim kaišem preko ramena, da izdrži teret prepune torbe. Za razliku od drugih uniformisanih službenika, naši su poštari bili naoružani osmjehom i lijepim riječima.  Razilazili bi se na četiri strane, ulicama koje su dobro poznavale njihove korake. Volio sam dotrčati do mog poštara i upitati ga: Čika Ađule, ima l’ išta za mene?” Radoznalim, dječjim očima gledao bih kako se velika torba, pod poštarevim rukama, razvlači poput harmonike i kako on, nevjerovatnom preciznošću, u moru pisama, razglednica, dopisnica i drugih pošiljaka pronalazi one što ću, sa velikom radošću, odnijeti na kućna vrata. Kao dječaku najveću radost su mi predstavljale lijepe slike razglednica, novogodišnjih čestitki ili pisma sa imenom omiljenih časopisa na koje sam bio pretplaćen ili na čiju adresu bih pisao za neku nagradu igru. Bio sam sretan i kada bi mi poštar rekao: E, momčino, danas nema ništa”, jer sam makar zavirio u tu njegovu torbu, koja me je privlačila kao magnet. Volio sam se vrtiti oko derventskih poštara, pa su me, jednom kada se dijelila penzija, uveli u poštu. Poredali su po stolu novčanice i rekli da izaberem koju hoću i kupim sebi neki slatkiš. Kada sam uzeo onu najmanje vrijednosti, svi su se slatko nasmijali, ali niko nije bio sretniji i važniji od mene, jer sam svojim drugovima ispričao ovaj doživljaj, a što su oni popratili s nevjericom: Stvaaarno?!”  
Godine su prolazile, ja sam rastao i odselio, poštari su se mijenjali po kvartovima, a mi smo i dalje govorili moj poštar” ili dobili smo novog poštara”. Kao da je on tu samo zbog nas i mi zbog njega, da nas obraduje, ali i utješi kada nam uruči neku manje lijepu pošiljku. Ipak, ostajala je uvijek ta nit koja je vezala ljude i lokalne poštare. Svaka bi pošiljka često bila popraćena odgovarajućim komentarom, jer oni su bili dio života i zbivanja u ulicama u kojima su radili, sretali se s ljudima, razmjenjivali riječi, šalili se… Kako sam se bavio rukometnim suđenjem, na adresu su mi redovno dolazili pozivi za suđenje utakmica, a moj poštar Ismet je uvijek našao vremena da priupita gdje sudim taj vikend i kako je bilo na prethodnoj utakmici.  Našao bi i riječ utjehe kada mi je uručivao bijelu kovertu u kojoj je bio poziv za vojsku, pa šeretski osmjeh kada stavi ruku na srce i mašući prvim ljubavnim pismima pristiglim na moje ime: Uh, evo ih, dva odjednom”.   

Poštar je danas zanimanje. Nekad je to bilo puno više  zbog bliskosti kojom su komunicirali s ljudima i smisla za humor: Stigla je čestitka za telefon”, Evo, poziv iz suda - sad ti ni kamilica pomoći neće” … ali i utjehe: Ne boj se, ovo su svi dobili, to je poziv za glasanje”. Znao sam vidjeti i pisma i razglednice na kojima bi pisalo samo ime i prezime i ispod toga Derventa, bez imena ulice, ali naši poštari bi ga uručili u prave ruke. Poštari su bili omiljeni i rado viđeni u gradu, baštama kafića, popularni u dane kada su stizale novogodišnje čestitke, ali i spominjani u šalama, kao kada je bio aktuelan film Poštar uvijek zvoni dvaput”. Čak su i kućni ljubimci bili navikli na njih, pa se na otvaranje kapije nisu ni micali iz debele hladovine. I za njih je poštar bio neko domaći. Najduži, ali ne i najnaporniji poštarski dani, bili bi oni kada se dijelila penzija. Dočekivani su uz kafu, čašicu rakije, sok, lijenu pitu ili baklavu…   


Danas je ova profesija izgubila svoje čari, jer je sve više zamjenjuje nevidljivi i bezimeni poštar koji pisma donosi na Google. Na njega se ne mogu naljutiti ni kada mi dođe veliki račun za vodu, jer su ga preko interneta već ukljnižili u isto vrijeme kada je obavijest stigla. A ti neki od naših starih, dobrih poštara, ako su danas živi, po svoje penzije odlaze na šaltere gdje ih dočekuje neko nepoznato lice. Vjerovatno bi i oni poželjeli da na zvono poštara, u nekoj ulici, kojoj su odveć promijenili ime, otvore vrata, ponude kafu i piće ili bar razmijene koju lijepu riječ.
I pade mi, eto, na pamet, kako bi to izgledalo kada bi u moj rodni grad poslao razglednicu adresiranu na ime mog nekadašnjeg poštara, ali bez ulice i broja. Da li bi današnji poštari znali uručiti pismo u prave ruke, kao što je on to znao svojevremeno?
A i onaj njegov Džoni već predugo odmara u debeloj hladovini. Nema više ko poštaru ni za nogavicu da se vješa. 

autor: Damir Delić Dačo

Nema komentara:

Objavi komentar