Jednu davnu zimu sanjam...

Jednu davnu zimu sanjam...

U roju pahulje zimsko nebo sipa,

na zemlju se polako spušta mrak,

ogoljela sama drhti stara lipa,

na počinak kreće zadnji sunčev zrak.

Zavjesu bijelu od snijega i inja

nemuorna tkalja po vjetru šalje,

kad na put svoj krene gore sa planina,

niz njive i bašte, sve dalje i dalje.

Umjetnik bez kista stara okna šara

i krovove kiti srebrom ledenica,

nevidljiva ruka zime, neimara,

kroji novo ruho sokaka, ulica.

Sa milinom gledam tu čistu bjelinu,

što sjajem i srebrom toj noći prkosi,

što prepreke briše, godine, daljinu,

na krilima bijelim djetinjstvu me nosi.

Zaškripe u sreću drvene mi sanke,

zamiriše ovnak s plate stare peći,

onaj topli kruh iz šporeta majke,

još smo ista djeca, samo malo veći.

I nižu se slike ko na filmskom platnu,

jedne tako stvarne, druge malo blijede,

treperi damari k'o na trošnom klatnu,

svaka nova zima, dvije-tri nove sijede.

autor © Damir Delić Dačo