Evo, približava se početak marta, ali ove godine ostaće pusta holandska ravnica. Ni slutio nisam da će ovo biti samo omaž svim tim lijepim i nezaboravnim druženjima na kojim su nam zavidjeli ljudi sličnih sudbina iz drugih bosanskohercegovačkih gradova.
Možda jednog narednog marta, ispod holandskog snijega promoli svoju glavicu visibaba mala s Babinog Brda, pa nam opet derventsko proljeće donese...
Kad na graničnom
prelazu pokraj Savskog mosta asfalt počinje da se topi pod vrelinom julskog
sunca i njegov teški miris uvlači kroz otvoreni prozor, dok cariniku pružam
dokumente vrti se samo jedna misao: “Duga je godina”...
A kada se u
nedogled oduži hladna i depresivna zima,
raduje dolazak marta i saznanje da prvi vikend u njemu donosi ponovni susret sa
svojim sugrađanima, prijateljima, komšijama... taj naboj emocija i pozitivnih vibracija
koji će nam “napuniti baterije” do narednog ljeta i odlaska na
odmor u zavičaj.
I zato mi se
učini, poput fatamorgane, da u beskrajnoj ravnici Limburga na saobraćajnoj
tabli umjesto naziva Landgraafa vidim onu tablu sa imenom Dervente koja me dočeka
dolazeći ljeti iz pravca Polja, što u stvari i nije daleko od realnosti, jer
holandski gradić tog vikenda živi u znaku mog rodnog grada.
U
predvečerje tog dugo očekivanog petka, na
parkingu pred sportskom dvoranom dočeka me šarenilo registarskih tablica na
autima: Njemačka, Švicarska, Francuska, Belgija, Austrija, Engleska, Holandija...
Sejo, velikan derventske estradne scene, čiji glas će dati boju našem druženju
i raspoloženju na ovom tradicionalnom skupu, iz auta iznosi svoju muzičku
opremu.
Uz domaćine
iz Landgrafa, prvi će mi dobrodošlicu poželjeti Musto, koji će i svakog ostalog
dočekati uz osmjeh i duhovitu dosjetku.
Kao po nekom
pravilu, među prvim pristiglim redovno su Boro, Rudi i Dragica, Bruno... stigli
s one strane Rajne, do njih su “Švicarci”
Ibrahim i Senada koji žive za ovaj
susret i već na par mjeseci ranije rezervišu smještaj. Eso i supruga donose “bonjour
de Paris”, Jasna i Željko dah Londona, s druge strane granice – iz Belgije su
pristigli Anto i Ivan, a Mutap poput spretnog konobara već nosi tacnu
sa naredanim pivama....
Iz dna sale
s osmjehom se javlja Siki, popravljajući svoj brižno odabrani šešir iz njegove bogate
kolekcije, čiji će jedan dio prezentirati upravo na ovom derventskom samitu, koja
će se u boji i tonu obavezno slagati sa maramom oko vrata. Niko sretniji od Ćopala dok ulazi zagrljen sa
sestrama i tako zajedno poziraju paparacima
koji zele ovjekovječiti ovaj momenat kojem ni tolike daljine ne predstavljaju
prepreku da budu skupa. A iza Milade ulazi njeno “jato” koje je svake godine
sve brojnije i neće se štediti na plesnoj pisti.
I stalno se
gleda prema vratima, dok novi pristižu i prepoznajemo draga nam lica sugrađana.
U tih stotinjak kvadrata zbilo bi se nebrojeno osmjeha, zagrljaja, priča i sjećanja...
a uvijek bi se tu našao i ambasador današnje Dervente, koji bi upravo stigao donoseći
friške pozdrave rodnog nam grada –
Ismet, Nenaka, Salih, Sehna...
A vazduh u
zagušljivoj sali zatreperi i uskovitla se onog momenta kada se na vratima
pojavi legendarni i neumorni Nula. Po ko zna koji put, izdala ga je navigacija
u njegovoj limuzini, a na njegov upit o sportskoj dvorani mještani su samo
slijegali ramenima... pa bi sav u beznađu potražio pomoć u policijskoj stanici i
skontao da na kraju treba ići samo “sempre drito”. I onda, jednim preciznim
bokserskim udarcem u butni mišić, probudilo bi Nasku koji je zamišljen pio
pivo.
Ugodan miris
naših tradicionalnih jela, što ih domaćini pripremiše za goste, mami da se
proviri u susjednu salu. Da se prezalogaji prije nego što dernek krene, jer kad
krene - nema stajanja.
Kad na ulazu
pojavi se Ramon, to znak Seji da krene
sa himnom derventskih susreta: “Kad
pogledam sa Rabića”. Redaju se dobro znani hitovi, a poslije će mu se, pridružiti sa gitarom Dašo i Rusmin i cijela sala će igrati i pjevati,
nikom neće biti ljepše nego nam’. Staćemo samo kad se pojavi Hari sa svojim
tepsijama baklava i ružica, koje Hari Harman samo za ovu priliku sprema od srca za svoje Dervenćane. A moj imenjak iz hladne Švecke, upravo je ovdje priredio
promociju svog prvijenca - knjige Derventske bajke, a jedne godine smo slušali
i izvedbu njegove monodrame.
U rijetkim
trenucima pauze, začudjeni barmen Holanđanin posmatrao bi ovu razdraganu družbu
koja bi do kasno u noć slavila grad u kojem smo nekada sretno živjeli i družili
se.
Subotu počinjemo
šetnjom, druženjem uz kaficu i prijatne razgovorima kao nekad u derventskim
kafićima, a popodnevni sati rezervisani
su za sportske aktivnosti. Veliki košarkaski mag – Begalo, uspio je jedne godine okupiti svoje basketaše na
megdan protiv lokalne košarkaske ekipe. Ipak, mali nogomet je redovno na
repertoaru, valjda se se tako nekima najlakše švercati pošto je pojedinim sportašima radiijus kretanja k’o u brisača od
fiće. Mora se, ipak, sportski priznati da su Belglučani dolazili
najmotivisaniji, pa su najčešće i nazdravljali iz pobjedničkog pehara.
Glavne večeri
skupa, posebno one koja su bile organizovane u kasinu u Brunssumu, znale su okupiti Dervenćane iz petnaestak
zemalja, sa četiri kontinenta.
Na ovoj
večeri naći će se i starija generacija sugrađana od kojih smo učili kako se
voli Derventa: naša teta Hidajeta koja u kolu ne zaostaje ni za onima koji joj
po godinama mogu biti i unuci, pa čika Hidajet, Boro, Sadudin, Luka, Eso, Marko... koji
nas u pričama vraćaju u lijepi život Dervente i prije nas.
Posebno
raduje što tu okupljao i veliki broj djece koja čak nisu ni rođena u Derventi,
ali kojima smo, eto izgleda, genetski kodirali ljubav prema gradu na Ukrini.
Kada bi Sejo uzeo predaha, uskočio bi Nula i nezavisni
žiri sa svojom tombolom. Najveći humanitarci među nama, Aida i Nermin, pokazali
bi svoje veliko srce i organizujući akcije u kojima se prikupljala humanitarna
pomoć.
A mirisu
domaćih specijaliteta malo ko bi mogao odoliti, svi bi rado radi stali u red za
ćevape, burek, begovu čorbu...
I dok Sejo niže
pjesme, poznavajući nas u dušu, u sali raste dobro raspoloženje i stari hitovi
pjevaju se u horu. Nastaviće Rusmin i njegov bend sa "Još se sjećam mjesta
gdje sam rođen..." , pa nastaviti baladama i klasicima rock&rolla. U
finisu i Dašo uskače sa gitarom, a uz pomoć Ese iz Simplexa dovode atmosferu do
usijanja sa bravuroznom izvedbom “Smoke on the water”.
Kad sat načne
novi dan, kao u pjesmi put nas zove,
vrijeme je za poći. Rastajemo se i ispraćamo zagrljeni s nadom da ćemo se sresti
na ljeto negdje kraj ukrinskih brzaka ili opet dogodine u ovoj holandskoj
ravnici.
Evo, približava se početak marta, ali ove godine ostaće pusta holandska ravnica. Ni slutio nisam
da će ovo biti samo omaž svim tim lijepim i nezaboravnim druženjima na kojim su nam zavidjeli ljudi sličnih sudbina iz drugih bosanskohercegovačkih gradova.
Možda
jednog narednog marta, ispod holandskog snijega promoli svoju glavicu visibaba
mala s Babinog Brda, pa nam opet derventsko proljeće donese...
autor teksta © Damir Delić Dačo
Nema komentara:
Objavi komentar