Te noći na Harmanu nisu svijetlila zelena
slova SBERBANK-e, već je žmirkala neonka na reklami Privredne Banke Sarajevo.
Na jedinstvenom mjestu u našoj čaršiji, gdje se ukršta sedam derventskih ulica,
sreo sam našeg Šoeta, koji se vraćao iz „3 fenjera”. Nakon par razmijenjenih
riječi, iz pravca harmanske lipe, doletjela je prema nama prava, pravcata
fudbalska lopta. Za trenutak, na praznoj harmanskoj raskrsnici, jedinom mjestu
na Maršalovoj ulici gdje su još ostale kocke umjesto asfalta, punih desetak
minuta kao da sam, ispred sebe, gledao legendarnog Šekularca: pimplao je Šoe
loptu, žonglirao, štopao je na prsima, prebacivao je petom na glavu... Harmanom
se razlijegao aplauz na otvorenoj sceni, uz gromoglasne ovacije. Jedan „tristać”
se zaustavio ispred prodavnice Tesla i svih šest članova posade je izašlo van.
Popalila su se i svjetla iznad Alhosa i na prozoru se, u prugastoj pidžami,
pojavio čika Hidajet. Sa prozora zgrade iznad apoteke čuo se Ramin glas:
„Zov'te Mioča iz hotela da ovo vidi. Ovo
niđe na svijetu nema!” U isto vrijeme, žurnim korakom, od robne kuće hitao je
dežurni pozornik. Šoe mi utrpa loptu u njedra i reče: „Upamti, mali
Deliću, dvije najbrže rijeke na svijetu
su Tara i Nijagara”. Nestao je u mraku ulice koja
je prolazila kraj kuće gdje je živio naš Haris Spahić i koja se spuštala sve do
Omladinske ulice.
U krugu tvornice Jedinstvo, iz vremena kada
su kauči ove firme punili kontejnere koji su „preko Bare”
odlazili za američko tržište, omiljena disciplina među radnicima je bio
skok u dalj na pisti u krugu tvornice, a koja je bila načinjena od piljevine.
Šoe je, s epitetom, vrijedio za najboljeg skakača i bio je Karl Luis za ostale,
koji su se zadovoljavali da ih oslovljavaju Stekićem. Pokraj proizvodne hale
bila je i jedna septička jama na otvorenom. Jednog jutra je bila cijela
prekrivena piljevinom i na pauzi je
organizovano takmičenje u skoku u dalj. Isto je bilo prekinuto već nakon prvog
skoka kada je, tamo neki, novopečeni takmičar propao... u piljevinu.
Nedavno me Mutap podsjetio na priču koju nam
je, jednom u Trefu, kazivao jedan penzioner iz Jedinstva. Svaki novi radnik u
Jedinstvu je morao proći „vatreno krštenje”: odmjeravanje glavom sa Šoetom. U
tom odmjeravanju Šoetovi protivnici završavali bi redovno „na patosu”. Na jednoj od pauza se, pred auditorijem,
pojavio jedan momak iz Kalenderovaca. Odložio je prsluk, zauzeo gard, sijevnuli
su udarci glavom... Nesalomljivi Šoe je poletio unatrag, zalijepio se leđima na
obližna vrata... i ubandačio. Za to vrijeme, momak je smireno pokupio svoj
prsluk, sjeo na daske složene u krugu firme i uzeo mortaledu i kiflu da
fruštukuje. Nakon treće kante hladne
vode, Šoe je skočio na noge, zauzeo gard i prozborio: „Šta bi s čojkom, jel'
živ?”.
I dan-danas rado se zaustavim na Harmanu... Često
se sjetim djetinjstva i salona namještaja Jedinstva, zaprege na kojoj su
namještaj vozili snažni, vučni konji, debelih nogu. A, one manje komade
namještaja razvozio bi Mile na svojoj prikolici. Sjetim se i finti i
žongliranja „Šekija sa Ilmana”. Nema
aplauza, samo muk sa mjesta gdje je
nekad bila lipa. I prođoše ti naši
sretni i bezbrižni dani i godine, kao da ih odnesoše brze vode Tare i
Nijagare...
autor teksta © D. Delić Dačo
Nema komentara:
Objavi komentar