Susret sa rodnim krajem meni uvijek počinje onog momenta
kada mi bosa stopala osjete toplo ukrinsko
kamenje, pa zanemarujući njegovu neudobnost, dodirnu zelenu vodu Ukrine. I ne
žulja ono, niti pecka dodirom, već zna da bocne samo kada sam daleko od njega i budan šetam ukrinskim
obalama sjećajući se nekih ljepših vremena. A kada izronim i duboko udahnem u nekom od njenih tišaka,
ponesem taj miris Ukrine duboko urezan u
moje misli koje će mjesecima poslije prepoznavati moja duša. Baš kao draga mi košulja
kad poprimi miris omiljenog parfema, koju bih najradije zaboravio u nekom skrivenom kutku ormara, pa da mi vazda miriše.
Nema komentara:
Objavi komentar