Đorđin Bajr

 

Đorđin Bajr, mogla bi se knjiga o njemu napisati. Nije dobio ime po rutavom Đorđu iz Zagreba, već po Đorđi koji je sa suprugom Jovankom živio blizu međe koja se ispriječila na putu ka Keminom Vrbaku. U trošnom kućerku pored lipe, odrasla su i Đorđina unučad Šemso i Fatima. Na bajru se kupao cijeli Caparik, ali su dolazili i ljudi iz čaršije. Ukrina je tu bila duboka oko 4 metra. Nažalost, nekima je tu i odnijela život. Na Đorđinom Bajru organizovana je čak i olimpijada, skokovi, plivanje, glavara… a u Keminom Vrbaku je posebno bilo lijepo za prvomajske praznike kada su bile postavljene tezge, šatori, pekli se janjci, sa brzaka se u džezvi uzimala voda u za kafu… Bila su to derventska vremena iz bajke. Po Kemi "velikom" (Riskinom ocu) se zvao vrbak, Kemal Babić Caparik je bio najbolji ronilac svih vremena na Đorđinom Bajru, a onaj treći Kemo bi zapjevao: "Kad bi barem moglo vrijeme da se vrati, ako ne svi dani, barem neki sati"…

Za pravu sliku potrebne su ne samo zlatne ruke, nego i duša koja zlatom slika (autor Ako, dovoljno za one koji ga znaju). Boje ljubavi i čežnje. I drugi su slikali i rijeke i vode, ali je samo je na ovoj slici "voda ko mljeko".