Odavno me nema pod
kapom tvog neba,
al' u duši čuvam sunčanu ti stranu
i srce mi kaže to što sam već znao:
pola je mene ostalo ispod lipe na Harmanu.
Samo stare lipe više tamo nema,
ne zlati joj se lišće, nit' se kiti cvijetom,
kad u kutku srca moga zamiriše,
zatreperi čežnjom i oboji mi juni sjetom.
Koferi su moji puni uspomena,
u njima su bašte i drage mi ulice,
pa kad juli okupa ih suncem,
Ukrina mi suzom poteče niz lice.
Što godina više nižem u đerdanu,
što se više kose prekrivaju mrazom,
ja sve češće sanjam i sve češće
siđem onom starom stazom.
Ima me tu zimi kad grad se zabijeli
i u jesen koju magla donese u plastu,
u proljeće sam opet na Babinom Brdu,
a ljeto mi vrati Staklenik i baštu.
al' u duši čuvam sunčanu ti stranu
i srce mi kaže to što sam već znao:
pola je mene ostalo ispod lipe na Harmanu.
ne zlati joj se lišće, nit' se kiti cvijetom,
kad u kutku srca moga zamiriše,
zatreperi čežnjom i oboji mi juni sjetom.
u njima su bašte i drage mi ulice,
pa kad juli okupa ih suncem,
Ukrina mi suzom poteče niz lice.
što se više kose prekrivaju mrazom,
ja sve češće sanjam i sve češće
siđem onom starom stazom.
i u jesen koju magla donese u plastu,
u proljeće sam opet na Babinom Brdu,
a ljeto mi vrati Staklenik i baštu.
autor © Damir Delić Dačo
Ubijaš me...školski.
OdgovoriIzbriši