Miki bar

Od Bos. Lužana do 12-og kilometra, od Bos. Dubočca do Derventskog Luga, isplela se mreža šarolikih kafana i restorana u kojima se odvijao društveni život našeg kraja. Bilo je tu ugostiteljskih objekata poznatih nadaleko. Bašta Starog hotela i Staklenik bili su kultna mjesta Dervenćana. Umorni od silnih krivina duž nekadašnje „Carske džade“ od Bos. Broda prema Derventi, u „3. fenjera“ su često svraćali sportaši, estradni umjetnici i poslovni ljudi. Specijaliteti od svježe ulovljene ribe i tišina uz desnu obalu Save privlačili su brojne goste iz okoline u restoran kod Age, dok bi kod njegovog imenjaka sa Rampe, naročito u vrijeme vašera tražilo se mjesto više za nadaleko poznati roštilj i janjeće pečenje. Lovačka kuća na Babinom Brdu bila je reprezentativno mjesto gdje su odsjedali privrednici i političari, sa balkona je pucao pogled na derventske pejzaže, ali bi ponekad sa istog balkona  pucao i neko od drugova gađajući fazane koje su mu domaćini  „nabacivali“ iz obližnje fazanerije. Teško je nabrajati sve te kafane u kojima se odvijao javni život, u kojima su pjevali i svirali estradni umjetnici koji će postati  poznati i izvan našeg kraja. U njima se nazdravljalo poslovnim uspjesima i sportskim pobjedama, dočekivale Nove godine i priređivale osmomartovske igranke,  a  tu su dolazili i književnici i umjetnici, u njima su boemi imali svoj "radni sto"...

I onda kada bi gašenje svjetla najavilo fajront, a dežurni pozornik ili noćna patrola narodne milicije provjeravala da li se poštuje radno vrijeme – postojala je „kafana poslije svih kafana“. Na izlazu iz gradskog područja, malo poslije table na kojoj je pisalo „Polje“,  bila je kafana „Kod Mihajla“ ili kako su je od milja zvali: „Miki bar“. U tu sam birtiju svratio možda dva puta u životu, u vrijeme ljetnih vrućina, kada bi me neko od starijih nakratko usidrio da se sklonimo od sunca i ugasimo žeđ u skoro polupraznoj kafani. Po kininu koji je poput jata punoglavaca plovio po flaši tonika, reklo bi se da su tu sokovi bili roba koja je slabo ili nikako išla, da se tu i votka pila bez tonika. Par lokalnih gostiju, kojima očito u životu čaršija nikada nije bila interesantna, ćutke su pijuckali rakiju iz štamplića  i mezili, iz tacne predviđene za šoljicu od kafe, kuhano jaje uz malo narezanog luka. O „Miki baru“ i burnim noćima u njemu se često pričalo, pa bilježim nešto  od tih storija koje sam slušao.

Kafana je radila do „sitnih sati“, a oni koji bi pristigli kada se već prizjevalo i vlasnicima, bračnom paru Pasječnik, mogli su dobiti piće pod uslovom da počiste kafanu, operu podove i slože stolice. Dešavalo se, ne baš rijetko, da u kafani izbije i tučnjava, ali bi trajala kratko. Stvar bi u svoje ruke uzela gazdarica Marinka (za neke je bila Marija, za druge Marijanka). Jedna od tih priča je bila da je neki seoski lola iz Mišinaca započeo tučnjavu, a Marinka ga je ščepala za prsa i iznijela van govoreći: „Nećeš ti meni kvarit ugled kafane“. U avliji ga je  još i išamarala. Poslije je dotični pričao da ga je nakon te lekcije bilo sramota vratiti se u kafanu. Nekada su te tuče znale biti i žestoke, pa je u jednom od megdana „glavom platio“ i legendarni Pile. Da stvari ne bi potpuno izmakle kontroli, gazda Mihajlo je znao sjediti na stolici iza šanka sa lovačkom puškom.

Zbog atraktivnih konobarica, ovo je bila tipična muška kafana. Konobarice su stanovale u potkrovlju, a jedan od udvarača se živ isprepadao kada su ga pri „zijanu“ iznenadili uznemireni golubovi, prhnuvši i tražeći spas kroz otvor u strehi. Iz radoznalosti, ljubomore i ko zna čega, ponekada bi i ljepša polovina poželjela da promuzeviri šta ima u ovoj, po pričama, nadasve poznatoj kafani. Pričao mi jedan česti posjetilac, koji je navratio sa ženom, da ga je na vratima dočekala lično gazdarica Marinka, pljesnuvši po stražnjici ljepšu polovinu, uz riječi dobrodošlice: „Šta ti, ku..., radiš ovdje?!“. Jedna druga Dervenćanka htjela se uvjeriti gdje njen muž, poznati derventski boem, ponekad zaglavi noću, pa je zoru dočekala zadrijemavši u stolici i uz riječi: „Ništa me više neće natjerati da opet dođem u ovo ludilo“.

Kuhano pile iz velikog lonca bilo je glavno na meniju kafane, a da je išlo svjedoče tragovi kožice i mesa na zidu pored stola na kojem bi gazda satarom rasparčavao meso.  Pilići, uglavnom kuhani, na kojima su još bile peruške, vađeni su iz povećeg lonca. Gazdarica bi ih nabola na viljušku i stavila na sto, „ljubazno birajući riječi“ za dobar apetit: „Jedite,  ... vam materina!“.

Inventar kafane  je bio skroman, mogao se kupiti od četiri noćna pazara. Za šankom, k'o za oltarom, iz oblaka dima od cigareta, dočekuje i ispraća goste ljubazni gazda Mihajlo. Bio je zadužen i da obezbjedi štimung, pa je tako naješće do sitnih sati „vezla“ Šemsina harmonika, uz pratnju Rife i Asima Simbaliste, a gosti su se veselili uz pjesme i kolo. A u "Miki baru" karijeru su počeli i neki pjevači koji su poslije napravili uspješnu karijeru, kao što je bila i jedna poznata zvijezda "Južnog vjetra" (Kemal M.).

Veliko iskušenje je bio odlazak u wc, baš kad se više nije moglo trpiti... kroz zavjesu od dima i štipanje amonijaka valjalo se što brže vratiti za drvenu stolicu uz crni hastal gdje je već stigla nova tura pića.  

 

A danas, evo me u Briselu, „lošem đaku“ kada su u pitanju epidemiološke mjere. Sa Covid-pasošem, pićem naručenim na aplikaciju Iphona, uz vremešnog konobara koji se baš ne snalazi u poslu gdje mu smartfon određue gdje će i kako će... pitam se da li je bolje sada meni ili je bilo onima o kojima sam pisao u gornjim redovima? I pišem teksto na Iphone: „Dvije ljute, jedan mentolić, ožujsko i vlahov... i piće za društvo iz Caparika u ćošku. I daj, isprazni pepeljaru... maska mi treba“.